U prvom nastavku Bordo vremeplova saznajte više o tome kako su nastali Sloboda i Udarnika. Ko je i zašto inicirao njihovo spajanje u zajedničko društvo Torpedo. Kako je Torpedo postao Prvoligaš. Kada mijenja naziv u Sarajevo, te koji su bili prvi veći uspjesi Sarajeva. Ekskluzivno vam donosimo i prve fotografije Slobode i Udarnika, kao i fotografiju Torpeda uoči prve zvanične utakmice.
6. aprila 1945. godine, Sarajevo je oslobođeno od fašista, a nakon četverogodišnjeg rata i potpunog prestanka svih sportskih aktivnosti u gradu, došlo je vrijeme da se fiskultura i sport vrate u živote građana glavnog grada Bosne i Hercegovine. Svi sarajevski fudbalski klubovi, koji su egzistirali u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, bili su već nekoliko godina ugašeni, a onim najuspješnijima (SAŠK, Slavija, Đerzelez...) radi nacionalističke pozadine, nije bilo dozvoljeno da svoj rad nastave. Na osnivanje prvog kluba čekalo se tek nešto više od mjesec dana, budući da je 13. maja 1945. godine, osnovano Omladinsko fiskulturno društvo „Sloboda“. Trećeg juna, osniva se i Radničko sportsko društvo „Udarnik“, a 15. jula osniva se i treće društvo „Vaso Miskin - Crni“, koje 14. oktobra, iste godine mijenja ime u Radničko fiskulturno društvo „Željezničar“. To su bili prvi koraci ka povratku sporta u Sarajevo. Fudbal je u sva tri društva bio svakako na prvom mjestu, a prva fudbalska utakmica između Slobode i Udarnika odigrana je 9. jula 1945. Godine. Konačni rezultat je glasio 9:1 za Slobodu. U oktobru i novembru 1945. godine organizvano je prvo Prvenstvo grada Sarajeva, na kojem su učestvovali Sloboda, Udarnik i Željezničar. U prvim utakmicama, Sloboda je ubilježila dvije pobjede nad Udarnikom i Željezničarom, dok je u preostaloj trećoj utakmici Željezničar slavio u duelu sa Udarnikom. Drugi dio Prvenstva trebao se odigrati na proljeće, a Sloboda je sa maksimalna 4 boda bila glavni favorit za osvajanje prvog mjesta i plasman u finale BiH za Saveznu ligu. Ali Gradski fiskulturni odbor, 12. febrauara 1946. donosi nepravednu odluku o poništavanju svih odigranih utakmica u jesenjem dijelu Prvenstva, te nalaže da se Prvenstvo ponovno odigra u martu te godine. U ponovljenom Prvenstvu Željezničar dolazi do četiri pobjede u duelima sa Udarnikom i Slobodom, te osvaja prvo mjesto i plasman u finale BiH za Saveznu ligu, gdje je kasnije bio bolji od Borca i Veleža i plasirao se u Prvu ligu.
FK "Sloboda" Sarajevo
U jesen 1946. godine, startala je Prva savezna liga Jugoslavije, a u isto vrijeme osnivaju se i republičke lige u svim jugoslovenskim republikama, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Republičkoj ligi BiH odmah su pristupili i Udarnik i Sloboda, skupa sa još sedam timova iz ostatka Bosne i Hercegovine, a Sarajevo je bilo jedini grad sa dva predstavnika u tom takmičenju. Već u prvom kolu, odigranom 18. avgusta, dva sarajevska tima su pružila potpuno različite igre. Tako je Sloboda sa visokih 6:1 savladala bihaćko Jedinstvo, na stadionu 6. april u Sarajevu, dok je Udarnik u Banjaluci pretrpio visok poraz od Borca (1:7). Ipak, kako je Prvenstvo odmicalo, forma Udarnika je sve više rasla, dok je Sloboda počela da bilježi loše rezultate, pa je tako do 8. kola i međusobnog duela ova dva kluba, Udarnik uspio napraviti niz od šest uzastopnih pobjeda, te na tabeli ostvariti prednost od 3 boda u odnosu na Slobodu. Prvi sarajevski derbi se očekivao s velikom pažnjom, a ulogu favorita preuzeo je Udarnik, obzirom na činjenicu, da je Sloboda posljednje bodove osvojila još prije četiri kola. Ipak, pojedinačna kvaliteta igrača Slobode, prije svega braće Lovrić i Nerćesa Nove, došla je do izražaja, te je Sloboda odnijela pobjedu sa 3:2.
FK "Udarnik" Sarajevo
Sedmog oktobra, održana je zajednička sjednica Gradskog fiskulturnog odbora Sarajevo, OFD Sloboda i RSD Udarnik. Na sjednici je procijenjeno, da grad Sarajevo nema dovoljno kvalitetnih sportista, kako bi oni bili radzvojeni u više društava, a kao glavni zaključak sjednice donesena je odluka o spajanju ova dva društva u jedno, na zajedničkoj sjednici dva društva, koja je zakazana za 24. oktobar. Tako je, tog četvrtka održana historijska sjednica, na kojoj su najprije članovi oba društva podnijeli detaljne izvještaje svoga rada, a potom se pristupilo izboru Predsjedništva novog društva. Za Predsjednika je izabran Safet Džinović, dok su za dva potpredsjednika izabrani Vojo Marković i Alojz Stanarević. Nakon izbora Predsjedništva, odbrani su Upravni i Nadzorni odbor, a onda je na red došla odluka o imenu novog društva. Na prijedlog Šefketa Maglajlića, koji je bio izabran za Predsjednika Nadzornog odbora, novo društvo je dobilo naziv Torpedo, po uzoru na istoimeni klub iz Moskve.
Odmah nakon osnivanja novog društva, klubovi su nastavili sa radom, a najveća pažnja bila je usmjerena na Fudbalski klub Torpedo. Naime, obzirom da je Udarnik prvi dio sezone završio na čelu Repbuličke lige, sa učinkom od 7 pobjeda i samo 2 poraza, Torpedo je preuzeo rezultate Udarnika i zauzeo njegovo mjesto u nastavku Prvenstva. Za trenera je postavljen Josip Bulat, a u tim Torpeda izabrani su najbolji igrači iz oba kluba. Tako su Torpedu iz Udarnika pristupili Hodžić, Vlajičić, Šarenkapa, Pauković, Fizović, Konjević, Radović, Viđen, Mustagrudić, dok su iz Slobode u novi Klub uzeti Mantula, Glavočević, Tošić, Pecelj, Novo, Strinić, Đ. Lovrić, Alajbegović. Drugi sarajevski klub, Željezničar, iskoristio je konfuziju oko stvaranja novog društva i u svoje redove prigrlio najboljeg fudbalera među igračima oba kluba, polutku sarajevske Slobode Franju Lovrića, koji će kasnije ipak biti vraćen u Torpedo.
Već 3. novembra, Torpedo je u okviru 10. kola Republičke lige ugostio ekipu Bratstva iz Travnika, na stadionu Šesti april u sarajevskom naselju Marindvor, pred oko 1.500 gledalaca. Torpedo je nastupilo u slijedećem sastavu: Hodžić, Vlajčić, Šarenkapa, Mantula, Pauković, Glavočević, Tošić, Pecelj, Novo, Fizović, Strinić. Konačni rezultat je glasio 6:0 za Torpedo, a golove su postigli Novo (2), Fizović (2), Strinić i Glavočević. Prvi dio Prvenstva Torpedo je završio porazom u Mostaru, od Veleža 3:0, nakon čega je pao na treće mjesto, budući da su i Borac i Velež završili prvi dio sezone sa bodom više od Torpeda.
FK "Torpedo" uoči prve utakmice protiv Bratstva
U toku zimske pauze procijenjeno je da Torpedo nema dovoljan kvalitet da može garantovati osvajanje jednog od prva dva mjesta, odnosno plasman u Savezni kvalifikacioni kup, pa se pristupilo pojačavanju ekipe, a najznačajnija pojačanja koja su stigla tokom zime su bili golman Đuka Rebac, centarhalf Suad Švraka, polutka Vojislav Jovetić i centarfor Mile Novaković. Također, u proljetnom dijelu sezone Torpedo je bio jači i za mladog Đuru Lovrića, kojem je u januaru istekla četveromjesečna suspenzija zbog tuče na utakmici 6. kola Republičke lige između Slobode i Borca. Znatno jači Torpedo na proljeće je ostvario pet uzastopnih pobjeda, te uz remi u posljednjem kolu sa banjalučkim Borcem u Sarajevu, završio na drugom mjestu Republičke lige sa dva boda manje od Veleža, koji je trijumfovao u svih šest proljetnih susreta. Torpedo je tako ostvario pravo na doigravanje za prvaka BiH, u kojem su učestvovala prva dva tima na tabeli.
Prvi susret je odigran u Mostaru, 11. maja 1947. godine, a Velež je ostvario trijumf od 2:1. Strijelac jedinog gola za Torpedo bio je Đuka Lovrić. Revanš se igrao sedam dana kasnije, a utakmica je pobudila veliko interesovanje, kako sarajevske, tako i mostarske publike, koji su na utakmicu došli u velikom broju, pa se na stadionu Šesti april skupilo više od 10.000 gledalaca. Velež je prvi poveo, već u 11. minuti, te se u tom trenutku činilo da je jednom nogom u Kvalifikacionom kupu. Ipak, golovima Đure Lovrića, Švaljeka i Švrake, Torpedo dolazi do preokreta i plasmana u nastavak takmičenja. Idući protivnik Torpeda je bio prvak Crne gore, Sutjeska. Uprava Torpeda je procjenila da tim ne posjeduje dovoljno kvaliteta da preskoči preostale tri prepreke na putu do Prve savezne lige, pa je od Fiskulturnog saveza zatražena pomoć. Fiskulturni savez BiH, je procjenio da trenutni prvoligaš Željezničar nema gotovo nikakve šanse da zadrži prvoligaški status, budući da je Željezničar bio 13. na tabeli, a ostanak u Prvoj ligi obezbjediće samo prvih osam ekipa, te donosi odluku da dva igrača Željezničara, Mile Rajlić i Franjo Lovrić pojačaju Torpedo. Na krilima povratnika Lovrića i Rajlića, te sa novim trenerom Slavkom Zagorcem, Torpedo je sa ukupnih 8:3 izbacio Sutjesku i ostvario plasman u polufinale Kvalifikacionog kupa. Uoči utakmica sa Dinamom iz Pančeva, Torpedo krajem juna podnosi molbu Željezničaru za ustupanje još šest igrača (Golac, Alajbegović, Šilić, Konjevod, Lazarević i Domorcki), na koju su udovoljili čelni ljudi Željezničara, pošto su ostali i bez teoretskih šansi za opstanak u Ligi, a u interesu da Sarajevo i Bosna i Hercegovina i iduće sezone imaju učesnika Prve lige. Domorocki je odbio preći u Torpedo, dok su ostali igrači potpisali pristupnicu Torpedu, te tako znatno pojačali tim uoči finiša Kvalifikacionog kupa. Sa novim, znatno jačim timom, Torpedo ostvaruje ubjedljive pobjede protiv Dinama (5:3 ukupno) i Sloge iz Novog Sada (8:4 ukupno) i potvrđuje plasman u Prvu saveznu ligu, za sezonu 1947/48.
Očekivanja u debitantskoj sezoni u Prvoj ligi su bila velika. Svi su bili uvjereni da Torpedo sa trenutnim sastavom može zadržati status Prvoligaša. Po imenima, Torpedo je imao iskusnu ekipu, neki od njih su igrali čak i prije rata, ali to nije bilo dovoljno. U prvih šest kola, ostvaren je učinak od 2 poraza i 4 remija, od čega ipak posebno treba izdvojiti remi u Beogradu protiv aktuelnog šampiona Jugoslavije, ekipe Partizana, rezultatom 3:3, a kao najljepši trenutak meča ostao je zapamćen gol Milana Rajlića iz slobodnog udarca sa preko 35 metara. Torpedo ja na prvu prvoligašku pobjedu čekao sve do sedmog kola, kada je golovima Švrake i Lazarevića savladana ekipa Vardara.
Dana petog oktobra 1947. godine, održana je još jedna, može se reći, historijska sjednica Fiskulturnog društva Torpedo. Naime, taj dan je na prijedlog urednika Oslobođenja, Mirka Ostojića, donesena odluka da Društvo promjeni ime iz Torpedo u Sarajevo, pod kojim su klubovi ovog društva ostvarili svoje najveće uspjehe. Tako se rodilo Sarajevo, klub koji će kasnije postati simbol grada i Bosne i Hercegovine. S novim imenom, Sarajevo nije uspjelo popraviti formu u Prvoj ligi, ali je ipak napravljen veliki uspjeh u prvom izdanju Kupa Jugoslavije, koje se igralo u novembru 1947. godine. Sarajevo je redom preskočilo ekipe Veleža, zagrebačkog Dinama, te Rudara iz Pljevalja i ostvarilo plasman na završni turnir koji se održaao u Beogradu 29. i 30. novembra. Za protivnika u polufinalu Sarajevo je dobilo ekipu Naša krila, dok je drugi polufinali par bio Partizan – Sloga. Nakon 120 minuta igre, Sarajevo i Naša krila nisu postigli niti jedan pogodak, a u skladu sa tadašnjim pravilima fudbalske igre, pobjednik je odlučen žrijebanjem. Iz šešira je izvučena ceduljica sa natpisom Naša krila, pa je tako ekipa iz Zemuna ostvarila plasman u finale. Sarajevo se sutradan, za utjehu, susrelo sa novosadskom Slogom u susretu za treće mjesto, te ubjedljivom pobjedom (4:1), došlo do prvog većeg uspjeha u svojoj historiji.
Proljetni dio sezone 1947/48, Sarajevo je otvorilo porazom u Trstu od Ponciane, nakon čega je uslijedila velika pobjeda u Sarajevu, protiv Crvene Zvezde, koja je navijačima vratila nadu u opstanak u Ligi. Ipak, u preostalih sedam kola, Sarajevo nije uspjelo ostvariti niti jedan trijumf, a tek tri remija ipak nisu bila dovoljna za osvajanje osmog mjesta na tabeli i opstanak u Ligi, pa se Sarajevo moralo preseliti u Drugu saveznu ligu.
Sa utakmice Sarajevo - Crvena Zvezda 2:1
Nakon neuspjeha u prvoj prvoligaškoj sezoni, Sarajevo se nije puno pokolebalo. Iako je nekoliko prvotimaca napustilo Sarajevo, Golac, Rajlić, Lazarević i Novaković, šansa je pružena novim igračima, kao i onim mlađima koji su je u potpunosti iskoristili. Tako je u prvotimca promovisan golman Stipe Pejak, zatim lijevo krilo Ivan Arih, dok su mlađi igrači Lav Mantula, Đuro Lovrić i Suad Švraka stasali u pouzdane odbrambene igrače. Ipak, gotovo nenadano, u septembru 1948. godine u Sarajevo stiže velika zvijezda jugoslovenskog fudbala, Mostarac Miroslav Brozović. Brozović je bio istinsko pojačanje, prije svega zbog iskustva, ali i zbog činjenice da je bio kapiten reprezentacije i Partizana, a da je u posljednjih godinu dana sa Partizanom osvojio i titulu i Kup Jugoslavije. Brozoviću je ponuđena pozicija trenera-igrača, koju je on rado prihvatio i skupa sa Franjom Lovrićem, poveo Sarajevo u Prvu ligu.
Iako su mnogi očekivali da će Sarajevo biti uvjerljivije, ipak u jesenjem dijelu sezone naš tim nije blistao. Istina, jesenja polusezona je završena bez ijednog poraza, ali učinak od četiri pobjede i pet remija, nije baš mogao zadovoljiti apetite navijača. Nakon završetka jesenjeg dijela polusezone, u novembru se igrao Kup za 1948. godinu, a Sarajevo je ponovo eliminisano žrijebanjem, ovaj put u osmini finala, nakon što u 120 minuta duela sa Lokomotivom na stadionu Šesti april, nije bilo pogodaka.
Trener i najiskusniji igrač, Brozović ipak je isticao da je zadovoljan učinjenim, te da će Sarajevo prvo mjesto, koje je držalo na kraju jeseni, s lakoćom odbraniti na proljeće, kada se ekipa dodatno uigra. I zaista je tako i bilo. Na proljeće je Sarajevo gazilo sve pred sobom, a u prvih pet proljetnih kola, ostvareno je isto toliko pobjeda. Posebno je maestralan bio Franjo Lovrić, koji je sa šest golova u tih pet susreta, bio najefikasniji igrač Sarajeva. Tako je četiri kola prije kraja Prvenstva, Sarajevo imalo nedostižnih osam bodova prednosti ispred trećeplasiranog Podrinja, te obzirom da je u igri bilo još upravo toliko, osam bodova, Sarajevo je praktično već bilo osiguralo povratak u Prvu ligu. Opušteni zbog velike prednosti, igrači Sarajeva su u posljednja dva susreta ostvarili polovičan učinak, dvije pobjede i dva poraza, za oproštaj od Druge lige.
Nakon završetka Druge lige, uslijedila je velika pauza, budući da je Fudbalski savez Jugoslavije donio odluku da se od iduće sezone Prvenstvo održava po sistemu proljeće – jesen, to je značilo da će se Prvoligaške utakmice igrati tek deset mjeseci kasnije, u martu 1950. godine. Sarajevo je to iskoristilo da pojača tim sa nekoliko novih igrača, od kojih su najistaknutija imena bili Drago Žigman i Marcel Žigante. Njih dvojica su svoje zvanične debije upisali u utakmicama Kupa, odigranim u novembru 1949. godine. Sarajevo je za prvog protivnika dobilo ekipu Jedinstva iz Prištine, a rezultat je glasio 9:0. Posebno su se istakli novi igrači Žigman, sa tri postignuta pogotka i Žigante, koji se također upisao u listu strijelaca. U idućem kolu Žigman je ponovo pogodio, ovaj put u gostujućoj pobjedi nad Borcem iz Čačka (4:2), čime je obezbijeđen plasman u osminu finala. Kao i godinu dana ranije, Sarajevo je opet zapelo na istoj prepreci, doživivši prvi poraz u tri godine postojanja Kupa Jugoslavije, budući da je prethodna dva puta, tim Sarajeva eliminisan žrijebom. Bolji od Sarajeva, za jedan gol, bio je drugi tim Partizana.
Nakon ispadanja iz Kupa, Sarajevo se okrenulo pripremama za ponovno takmičenje u Prvoj ligi. U februaru 1950. godine, Sarajevo odlazi na kratku turneju u Belgiju, što je bio prvi izlazak ekipe Sarajeva izvan teritorija Jugoslavije. Sarajevo se u Belgiji zadržalo tri sedmice, predstavivši jugoslovenski fudbal u najboljem svijetlu. Naime, Sarajevo je najprije savladalo ekipu Olympic Charleroi rezultatom 5:3, potom remiziralo sa ekipom Racing Tirlamon, 3:3, da bi u posljednjoj utakmici ostvarilo možda i najbolji rezultat. U posljednjem susretu, prije polaska kući u Liježu je Sarajevo igralo protiv najboljih 11 igrača Prve lige Belgije, te ostvarilo pobjedu od 2:1. Turneja je ocijenjena izuzetno uspješnom, a najefikasniji igrač bio je Franjo Lovrić koji je postigao šest golova, dok su ostala četiri gola postigli Arih, Đ. Lovrić, Švaljek i Švraka.
Ekipa Sarajeva se odmah nakon povratka iz Belgije, zaputila u Zemun, na odigravanje utakmice prvog kola Prve savezne lige, koja se igrala samo četiri dana nakon susreta u Liježu. Vidno umorni zbog putovanja, fudbaleri Sarajeva su podbacili i izgubili sa visokih 3:0. Sedam dana kasnije, u Sarajevu je gostovala Crvena Zvezda, koja je Sarajevu nanijela drugi uzastopni poraz. Dva poraza na otvorenju sezone, zabrinuli su mnoge navijače, a većina medija Sarajevu je prognozirala brz povratak u Drugu ligu. Ipak remi u duelu sa Hajdukom, u trećem kolu je ipak pokazao da Sarajevo ima snage da se bori sa najboljim timovima države, te da je loš start bio prouzrokavan umorom od turneje u Belgiji. Sarajevo se tako do kraja proljetnog dijela u potpunosti vratilo u život, pa je nakon prvih 9 kola zauzimalo sedmo mjesto na tabeli. Nakon ljetne pauze, Sarajevo je zaigralo još bolje, a posebno je impresivan bio niz pobjeda od 13. do 15. kola, kada je u tri utakmice sa Spartakom, Lokomotivom i Budućnosti ostvarilo isto toliko pobjeda, uz gol-razliku 11:1.
Pobjedom nad Budućnosti, Sarajevo je tri kola prije kraja došlo do sjajne četvrte pozicije na tabeli, sa bodom više od petoplasiranog Dinama. Ipak, kao da je igračima Sarajeva u finišu ponestalo snage, doživjeli su tri poraza, između ostalog i jedan u Zagrebu od Dinama, tako da je plasman među prve četiri ekipe ostao samo san. Sarajevo je tako završilo kao petoplasirani tim, što je bio do tada najveći uspjeh jednog bosanskohercegovačkog kolektiva, a najveće zasluge pripisane su treneru i ujedno sjajnom desnom beku, Miroslavu Brozoviću.
Kalendarsku 1950. godinu, tradicionalno zatvaralo je takmičenje za Kup Jugoslavije. Prve tri prepreke ekipa Sarajeva je preskočila bez većih poteškoća, a posebno se izdvajaju visoke pobjede nad Rabotnikom iz Bitolja (11:0) i Tekstilcem iz Prijedora (8:1). Prvi ozbiljniji protivnik je bio Dinamo, u četvrtfinalu. Utakmica se igrala u Maksimiru, a domaći su sa visokih 4:0 došli do trijumfa i plasmana u polufinale Kupa.
Igrači koji su obilježili ovaj period
Franjo Lovrić Do nastanka Torpeda, bio je prvo ime Slobode, kada ga uzima Željezničar. Franjo Lovrić je bio istinski majstor fudbala, popularni „Profesor“ je mogao sve s loptom. U Torpedo se vratio u maju 1947. godine i poveo ovaj tim do najvećih uspjeha. Sa 29 golova u zvaničnim utakmicama, Franjo Lovrić je bio najbolji strijelac Sarajeva u ovom periodu.
Lav Mantula Bivši igrač najprije Udarnika, pa Slobode, fuzijom ova dva kluba postao je nezamjenjiva „četvorka“ Torpeda. U početku jedan od najmlađih, kasnije je stasao u sjajnog igrača, koji je dres Sarajeva nosio do 1952. godine, nakon čega je otišao u Dinamo i postao reprezentativac Jugoslavije. Popularni „Lelo“, bio je igrač sa najviše nastupa u dresu Sarajeva u ovom periodu, a ukupno je upisao 72 nastupa, što znači da nije nastupio u samo 12 utakmica.
Ivica Glavočević Slično kao i Mantula, do osnivanja Torpeda bio član Slobode. Pouzdani half, bez kojeg se teško moga zamisliti tim Sarajeva u ovom periodu. Imao je čast i da postigne pogodak u prvoj, historijskoj utakmici Torpeda, protiv Bratstva.
Ivan Arih Nakon ispadanja u Drugu ligu, postao standardno lijevo krilo Sarajeva. U sezonama 1948/49 i 1950, odigrao ukupno 42 utakmice i postigao 13 golova, te bio jedan od najefikasnijih igrača Brozovićevog tima.
Miroslav Brozović Stigao u Sarajevo u ljeto 1948. godine, kao kapiten Partizana i reprezentacije Jugoslavije. U ulozi igrača-trenera, te sa pozicije desnog beka, sjajno je komandovao timom i u samo dvije godine Sarajevo je ostvarilo dva velika uspjeha, prvo mjesto u Drugoj ligi, te peto mjesto u Prvoj ligi, godinu dana kasnije.
Mile Novaković Novaković je u Sarajevo stigao u januaru 1947. godine, a bio je najvažniji igrač tima na putu povratka u Prvu ligu, postigavši ukupno 10 golova u Republičkom takmičenju i Kvalifikacionom kupu. Sa 5 golova je bio najbolji strijelac Sarajeva i u debitantskom nastupu našeg tima u Prvoj ligi.
