Pomiješani osjećaji evropskih utakmica, velika pobjeda u Grčkoj, a zatim blamaža u Monchengladbachu je u javnosti relativno brzo zaboravljena. Pomogla je u tome i reprezentativna pauza, iako smo i u nju ušli dotučeni remijem protiv Travnika i prethodnim lošim rezultatima. Ipak, u svakom od nas koji živi u svijetu obojenim bordo bijelom bojom i danas kada se sjeti njemačke sedmice brzo dobije osjećaj nelagode. Preživjeli smo i to, pravdajući se da je to ipak bundesligaš, koji je u posljednjem kolu uspio zabiti četiri gola i velikom Schalkeu. Pravdali smo umorom, lošim terenima, nedostatkom tople vode u svlačionicama, greškama sudija i fudbalskom nepravdom rezultate protiv Mladosti, Veleža i Travnika.

Da nismo dorasli evropskim velikanima nama je jasno. Još uvijek! Da nemamo takav igrački kadar i kapacitet i da se naš optimizam gradi na nerealnim osnovama i toga smo svjesni. Imat ćemo! Prije ili kasnije, ipak smo svjesni. Ali isto tako smo svjesni i drugih stvari koje su nam pred očima. Koje se ne mogu sakriti. Dovoljno smo upućeni, dovoljno obrazovani, dovoljno (ne)normalni i imamo dovoljno staža na tribinama Koševa i širom države, dovoljno pogledanih utakmica, ekipa i igrača. Nemamo UEFA-ine licence za trenere, ali jasno vidimo kada nešto ne funkcioniše, kada neko ne može, ne želi i ne zna, kada je neko tvrdoglav i kada neko nije dorastao da ponosno nosi dres koji je nama svetinja.

Razumijemo umor, razumijemo razočarenje, razumijemo mi i sportsku sreću i nesreću. Razumijemo i kada neko „nema svoj dan“. Ali dođe trenutak i kada je vrijeme da kažemo „dosta“. Kada više ne želimo imati razumijevanja za prozirne taktičke zamisli, za neborbenost, za podjele i za one koji su umislili da su Bogom dani i koji očito misle da će im se trpiti vječno i aplaudirati nakon svakog poraza – remija – kiksa. Svi oni će se prepoznati u ovom tekstu, ne trebamo i ne želimo ih imenom i prezimenom prozivati. Nema potrebe. Podijelili smo dovoljno, ako ne i previše, aplauza ove sezone za, može se reći, katastrofalne rezultate.

Administracija kluba je uradila sve da se igračima obezbjede maksimalni uslovi koje sigurno, u državi BiH, nema niti jedan klub. Od putovanja, priprema, prevoza, karantina, opreme, terena do, njima najvažnije, primanja koji su nadnadprosječna za državu u kojoj trenutno žive. Navijači to znaju. Oni što im prave pritisak.  Ti isti navijači su školarci, studenti, nezaposleni i zaposleni koji imaju neka minimalna i prosječna primanja. Ali oni bez obzira na to sve prelaze hiljade i hiljade kilometara iz godine u godinu, zadužuju se da bi gledali svoje Sarajevo. Pomenuti ljudi odvajaju zadnju marku da bi mogli kupiti kartu, člansku, sezonsku i otići na gostovanje da daju podršku. I onda nakon katastrofalnih rezultata i odnosa prema dresu, logično je da se postavi pitanje „kome, zašto i do kad?“. Podrška za umišljene zvijezde, koji misle predstavljati Sarajevo, koji imaju nadnadprosječna primanja, kojim je zadatak da vrijedno treniraju, ne narušavaju disciplinu, da šute i rade. Kada dođe utakmica - da izađu bore se i idu glavom na kopačku – da pobijede protivnika! Mi ne tražimo puno. 

Tražimo da ako ga protivnik tuče, da i on tuče njega. Da svima da jasno do znanja da Sarajevo niko ne smije i ne može tući, jer će biti pretučen. Da jasno da do znanja da od FK Sarajevo niko ne igra bolji fudbal i da niko ne može dati više golova od bordo ekipe. Očito pojedincima nije jasno da protivnik ne tuče njega, nego Sarajevo, svakog od nas. Svakog od nas! A svako od nas bi s dvije noge skočio na prsa svakom protivniku, svako od nas bi uklizao s dvije noge, svako od nas bi išao glavom na čelične krampone i svako od nas bi pritrčao svakom ko nosi Sarajevo u srcu. Ne bi gledao sa strane i pustio da neko tuče nekog u bordo boji. Svako od nas bi poginuo za Sarajevo. I ginemo za Sarajevo. I vi ćete ginuti ili vas neće biti u FK Sarajevo!

Mi nismo ljuti na protivnika kad udara našeg igrača. Mi smo ljuti na igrače koji nose bordo bijeli dres što on ne tuče protivnika! Pojedincima nije jasno koga predstavljaju na terenu, čiji dres i grb nose. I ne samo na terenu. I po kafanama predstavljate Sarajevo. Dok pijete razna alkoholna pića, pušite i pjevate, dok neko sjedi kući, nervira se, boli ga glava i srce, ali razmišlja kako će iduću subotu skupiti pare da opet ode gledati svoj klub. I tada predstavljate Sarajevo, a bilo bi dobro da se ošamarite sami i razmislite kako ga predstavljate.

Nama je svima, također, jasno da vama fudbal predstavlja posao, a FK Sarajevo poslodavca. Ipak, FK Sarajevo nije seoska zadruga niti klub ikoga od vas. Sarajevo je institucija, Sarajevo se živi i Sarajevo smo mi! Iz tog razloga imajte čast što vam se ukazala životna prilika da ste dio takvog kolektiva. I u porazu i pobjedi. Taj pritisak što osjećate ćete osjetiti još više. On je breme koje nosite. A ko ga ne može nositi neka ide!  Lako je prići sjeveru, istoku i zapadu kada se pobjeđuje. Budite hrabri i čistog obraza pa priđite kad izgubite. Priđite uzdignute glave i pogledajte u oči svakog od nas. To možete uraditi samo kada budete svjesni nekih stvari. Do tada ćete biti podijeljeni, neki će trčati u svlačionicu, a neki će prići i stati pred ljude. Mislite da ne znamo i dublje stvari? Varate se. A nas niko ne može prevariti. Mi u svako doba dana i noći znamo ko zaslužuje nositi naš dres, a ko ne zaslužuje. I vi to znate.

Da li vas bude stid pogledati ijednog navijača u oči nakon cijelonoćnog pijančenja i pjevanja nakon sramotnih rezultata, nakon klupskih blamaža?! Stručni štab je pokazao opet da nije stručan. Mi više nemamo vremena.

O taktici, sastavljanju ekipe, šutevima, golovima i konkretnoj igri svakog igrača pojedinačno u ovom tekstu ne želim govoriti. Svi smo sve vidjeli. Zenica je kap koja preljeva čašu. Struka i igrači su podbacili. Ne svi, jer svi nisu dobili ni šansu da podbace iako su stigli kao pojačanja.  Uprava je na potezu. Čekamo. 

 Dozovite se i k'o što reče jedna parola „Ne igrajte se sa našim strpljenjem. Igrajte fudbal!“