Gotovo da ne postoji nijedan mlađi navijač FK Sarajevo, koji prati ovaj klub u periodu nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, a da mu srce ne zaigra posebnim ritmom kada se spomenu imena Emira Obuće i Alena Škore. Dvojica legendarnih napadača koji su svojim golovima i čarolijama u bordo dresu obilježili prvu deceniju ovog stoljeća.

     Alen Škoro
 

Alen Škoro je rođen 30. marta 1981. godine u Sarajevu, a kompletnu omladinsku karijeru proveo je u timu sa Koševa. Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, važio je za najvećeg talenta u Bosni i Hercegovini i gotovo da nije bilo stručnjaka koji mu nije predviđao blistavu karijeru. Za prvi tim Sarajeva debitovao je još kao sedamnaestogodišnjak, 26. septembra 1998. godine, protiv Gradine na Koševu. Škoro je tada na teren ušao u 80. minuti susreta, zamjenivši Senada Begića. Do kraja te sezone, ubilježio je ukupno 9 nastupa u Premijer ligi, čime je dao svoj doprinos u osvajanju treće šampionske titule. 

Tek u narednoj sezoni golobradi mladić sa Koševa doživljava punu afirmaciju. Sarajevo se nakon osvajanja šampionske titule suočilo sa mnogim problemima oko sastava. Mnogi dojučerašnji prvotimci su napustili ekipu, te pristupili novoformiranom Đerzelezu, a novi strateg bordo tima Agim Nikolić je bio primoran da u prvi plan gurne veliki broj mladih igrača. U novom, podmlađenom timu, ulogu prve zvijezde ekipe preuzeo je upravo Alen Škoro. "Koševske bebe", kako su ih navijači od milja prozvali, sezonu otvaraju fantastično. Nakon remija sa Đerzelezom u prvom kolu, uslijedila su tri vezan trijumfa protiv Slobode u gostima, te Jedinstva i TOŠK-a na Koševu. Upravo je u meču drugog kola, sa Slobodom na Tušnju, Alen Škoro postigao svoj prvijenac u bordo dresu, da samo tri dana kasnije još jednom majstorijom obezbjedio sebi mjesto na TV špicama. Sarajevo je na Koševu ugostilo bihaćko Jedinstvo, a sve do samog finiša susreta publika nije vidjela golove. A onda je na scenu stupio mladić sa brojem 7 na leđima, te topovskim udarcem sa preko 30 metara donio pobjedu svom timu. Do kraja te sezone, Škoro je postigao ukupno 10 golova, a posebno se pamti onaj u gradskom derbiju na Koševu, kada je Sarajevo do koljena potuklo goste sa Grbavice. Konačan rezultat je glasio 4:1, a u listu strijelaca se upisao upravo Škoro, kada je pobjegao odbrani Željezničara i preciznim udarcem kroz noge savladao Miroslava Kružika. Sjajne igre u toj sezoni donijele su mu i prvi poziv u "A" tim. U septembru 1999. godine, selektor Faruk Hadžibegić ga je uvrstio na spisak za kvalifikacione duele sa Škotskom i Češkom Republikom, ali nažalost nije dobio priliku da upiše nastup i tako postane jedan od najmlađih reprezentativaca u historiji našeg nacionalnog tima.

Nakon te sjajne sezone. Škoro odlazi u inostranstvo. Gotovo da nije bilo nijednog fudbalskog mešetara u državi koji se nije pokušao okoristiti o njegov transfer, što je na kraju dovelo do brojnih komplikacija. Škoro je tako umjesto u francuskom Olympique Marseilleu, završio u ljubljanskoj Olimpiji, gdje je proveo samo pola godine, a onda ipak karijeru nastavio na Azurnoj obali. Ipak, nije se dugo zadržao u Francuskoj, a nakon što je jedan period karijere proveo i na posudbi u švajcarskom Servetteu, u jesen 2002. godine se ponovno vraća na svoj matični stadion. Napadačka petorka tima sa Koševa koju su činili Škoro, Obuća, Osmanhodžić, Smječanin i Pelak, tada je izgledala zaista zastrašujuće, a iako su njih petorica skupa postigli čak 59 golova u 38 susreta te sezone, to nije bilo dovoljno za nešto više od trećeg mjesta i izlaska u Evropu. Na kraju te sezone, prvi strijelac tima Obuća, napušta Koševo, a uloga prvog napadača pripala je upravo Škori. Iako je propustio početak sezone, zbog neuspjelog transfera u inostranstvo, Škori to nije zasmetalo da postane prvi strijelac Premijer lige BiH. Sa 20 postignutih golova u 24 odigrana meča, Alen je bio nerješiva enigma za sve premijerligaške odbrane, te je zasluženo ponio epitet golgetera Premijer lige za sezonu 2003/04. Sjajna forma donijela mu je novi poziv u reprezentaciju, pa je tako tek pet godina nakon što se prvi put našao na spisku, upisao i svoj prvi nastup za "A" tim. Bilo je to u prijateljskom duelu BiH i Finske, odigranom u Zenici 28. aprila 2004. godine.



Nakon sjajne sezone, Škoro ponovno diže sidro i odlazi u inostranstvo. Tri godine je proveo u austrijskom GAK-u, a potom je bio i u Rijeci, te poljskoj Jagielloniji, da bi se u januaru 2009. godine, po treći put vratio na Koševo. Sarajevo je tada bilo u grčevitoj borbi za izlazak na evropsku scenu, a timu Mehmeda Janjoša je nedostajao upravo jedan klasni golgeter. Škoro je u proljetnom dijelu sezone upisao 12 nastupa, te postigao 6 pogodaka i tako je na pravi način poveo ekipu do plasmana u UEFA Evropsku ligu. Odlične igre, nisu prošle nezapaženo ni kod selektora Miroslava Blaževića, koji ga u junu te godine poziva za prijateljski duel sa Uzbekistanom. Škoro je u tom susretu upisao svoj četvrti, ali ujedno i posljednji nastup u dresu reprezentacije, a pred sami kraji utakmice doživio je i povredu zbog koje je propustio sami početak sezone, uključujući i nastupe Sarajeva u Evropi. Na teren se vratio tri mjeseca kasnije, u duelu sa Laktašima, a samo nekoliko sekundi mu je bilo potrebno da po ulasku u igru i postigne pogodak. Do kraja te sezone, Škoro je zaista blistao, postigavši ukupno 13 golova u 20 susreta, a posebno će se pamtiti onaj na Grbavici protiv Željezničara, majstorija u duelu sa Rudarom iz Ugljevika na Koševu, te fenomenalni projektil sa gotovo 40 metara u Lukavici protiv Slavije.



Na kraju te sezone, Škoro odlazi u meksički Queretaro, a do kraja karijere, još je nosio dresove austrijskog niželigaša Austria iz Klagenfurta, te sarajevskog Olimpica, da bi u ljeto 2013. godine odlučio da okonča svoju igračku karijeru. Ukupno je u dresu Sarajeva odigrao 139 utakmica, te postigao 57 golova, što ga smješta na 12. mjesto liste najboljih strijelaca tima sa Koševa, svih vremena. Sa Sarajevom je osvoji samo jedan trofej, šampionsku titulu u sezoni 1998/99, dok je u sezoni 2003/04 ponio epitet prvog strijelca Premijer lige BiH.

     Emir Obuća
 

Emir Obuća je rođen 11. decembra 1978. godine u Sarajevu, a profesionalnu karijeru je započeo na Grbavici, gdje se nije dugo zadržao. Obzirom da se nije uspio nametnuti kao prvotimac, Obuća već sa nepunih 20 godina odlazi u inostranstvo, tačnije u Belgiju. U Belgiji su zadržao oko dvije godine, nakon čega se vraća u Sarajevo, ali ovaj put oblači dres Olimpika, za koji u sezoni 2000/01 postiže 20 golova, čime je na sebe skrenuo pažnju svih većih klubova u BiH. Ipak, najuporniji u nastojanjima da ga dovedu, bili su čelnici tima sa Koševa, pa tako Obuća u jesen 2001. godine postaje fudbaler Sarajeva.

Debi u bordo dresu, imao je u novembru i to u gradskom derbiju sa Željezničarom, kada je 20 minuta prije kraja, na terenu zamjenio Dženana Uščuplića. U toku sezone 2001/02 Obuća se uglavnom borio da stekne povjerenje šefa stručnog štaba Fuada Muzurovića, koji mu je priliku ukazivao uglavnom u utakmicama Kupa, na šta mu se ovaj odužio golovima, te je u četiri utakmice, postigao pet golova, čime je bio prvi strijelac na putu Sarajeva do osvajanja Kupa BiH te sezone. Pored tih pet golova, dodao je i još tri u 11 prvenstvenih utakmica, čime je uspješno zaključio svoju debitantsku sezonu na Koševu. Bio je to sjajan uvod u narednu godinu, u kojoj je Obuća kod novog trenera Musemića postao nezamjenjivi dio tima. Novu sezonu, Obuća otvara golom protiv Posušja u prvom kolu, a ubrzo zabija i u trećem kolu protiv Brotnja, te šest dana kasnije u Banovićima. Da nije u pitanju samo privremeni bljesak, potvrdile su i utakmice Kupa UEFA, kada je u tandemu sa Osmanhodžićem, najprije srušio češku Sigmu na Koševu, da bi isti dvojac u narednoj rundi svojim golovima omogućio veliko iznenađenje u Istanbulu, kada je Sarajevo stiglo do sjajnih 2:2 u duelu sa slavnim Besiktasom. Do kraja te sezone, Obuća postiže ukupno 28 golova, od čega 23 u Premijer ligi, što mu je donijelo titulu najboljeg strijelca Prvenstva, ali i transfer u bugarski Litex.



Nakon samo godinu dana u Bugarskoj, Obuća se ponovno vraća na Koševu i to u sezoni 2004/05, kada sa Sarajevom osvaja svoj drugi naslov pobjednika Kupa BiH. Baš kao i tri godine ranije i ovaj put je Obuća bio najbolji strijelac Sarajeva u Kupu, ali su njegovi golovi sada imali dodatnu važnost, obzirom da je bio strijelac oba gola u finalnim mečevima sa Širokim, te je svojim golovima praktično donio trofej na Koševo. U narednoj sezoni, uglavnom je igrao na poziciji krilnog napadača, pa je i njegov golgeterski učinak bio nešto skromniji, postigavši tek 6 golova, ali je u sezoni 2006/07 ponovno vratio golgetersku formu. Postigao je 13 golova, od čega se posebno pamti onaj protiv rumunskog Rapida na Koševu, kada je u sudijskoj nadoknadi pogodio za minimalnu pobjedu od 1:0, te onaj postignut u finišu sezone u Lukavici, za bod koji je Sarajevu praktično obezbjedio osvajanje šampionskog naslova. Sarajevo je tako postalo šampion BiH, a Obuća je sa šest golova bio prvi strijelac tima u Premijer ligi.



Nakon samo jedne odigrane utakmice u kvalifikacijama za Ligu prvaka, te dva gola koje je postigao malteškom Marsaxlokku, Obuća ponovno odlazi u inostranstvo ovaj put u Iran, odakle se u jesen 2008. godine još jednom vraća na Koševo. Ovaj put se u Sarajevu zadržao samo pola godine, da bi uslijedio novi transfer u Iran, dvije godine poslije i povratak u Premijer ligu BiH, ovaj put u Čelik, a u januaru 2011. i njegov četvrti angažman u bordo dresu.

Na Koševu je proveo još sezonu i po, te je u 43 utakmice postigao, još 18 golova, da bi se u ljeto 2012. godine zauvijek oprostio u bordo dresu, iako je ostao utisak da je Obuća mogao još toga ponuditi Sarajevu. Među navijačima popularni „Ruud Van Cipelić“ je tako svoj učinak u bordo dresu zaključio sa ukupno 205 odigranih utakmica, te uz učinak od čak 89 postignutih golova, što mu je obezbjedilo mjesto u historiji Kluba, kao četvrtom najboljem strijelcu svih vremena. Pored toga, Obuća će ostati zapamćen i kao najbolji strijelac Sarajeva u Kupu BiH sa 19 golova, ali i u Premijer ligi BiH sa 62 gola. Osam golova koliko je postigao u utakmicama Kupa UEFA i Lige prvaka obezbjedilo mu je još jednu laskavu titulu, onu namijenjenu najboljem strijelcu Sarajeva u UEFA-inim takmičenjima, te je tako iza sebe ostavio takve igračke veličine kakvi su bili recimo Predrag Pašić, Husref Musemić ili Safet Sušić.