Od vanserijskih pojačanja, preko vanserijskih priprema, do vanserijskih razočarenja... Izazivanje inata, loša sreća ili previsok let? Ko je kriv?

Teško da se koji navijač može sjetiti kada je ekipa Sarajeva posljednji put igrala kako smo navikli u Bosni i Hercegovini. Previše se trenera smijenilo u posljednjih par godina. Njihov vijek trajanja je bio sramotan za klub koji je, barem u okvirima naše države, ipak gigant (da izbjegnemo otrcanu frazu "div").

Posljednji u nizu, Meho Kodro, je nastavio praksu formacije 4-5-1 sa kojom je velikan svjetskog fudbala Robert Jarni imao poražavajuće isksustvo na klupi koševskog kluba. Nastavio je sa istom formacijom koja je kratkotrajnom heroju Dženanu Uščupliću, vratila status omladinskog trenera.

Mnogi su se pribojavali da je početni zalet sa legendom bh. fudbala bilo samo dokazivanje novom treneru. Iako smo nakon fantastičnog privođenja kraju polusezone, odličnih rezultata na pripremama, te utakmice u Gradačcu prestali da sumnjamo, nakon posljednjih rezultata nemoguće je opet ne pomisliti na isto.

Ne može se nikome, ni šefu stručnog štaba, ni igračima zamjeriti kombinatorika i lakoća sa kojom dolaze pred protivnički gol. Međutim, šta se dešava poslije toga je već podložno analizi i puno stručnijim osobama od autora ovog članka. Ipak, prateći godinama PLBiH ne možemo se oteti dojmu da stil igre koji je uspješan širom stadiona top evropskih liga, ipak ne prolazi na stadionima širom Jedne i Jedine. Barem ne prolazi igračima koji, iako kvalitetom izlaze van granica BiH, ne odskaču toliko od sivila ove lige.

Naravno, sve ovo ne izuzima kritiku za zalaganje igrača koji nose bordo dres. Istima je pruženo sve, plate daleko iznad prosjeka PLBiH, pripreme kakve mnogi u ligi mogu samo da sanjaju, saigrači koji kvalitetom mogu bez problema da igraju za sve ostale ekipe u prvenstvu, vrhunski medicinski tim, suplementi... Radi svega navedenog je neshvatljivo odustajanje i sramotan pristup koji igrači imaju kada ih protivnici "iznenade" golom. Umjesto da grizu još vise i opravdaju sve što im je pruženo, isti dižu ruke. Da li je prvi u mjesecu njihov jedini cilj? Ako je tako, onda je možda bolje da probamo sa 11 najboljih sa tribina stadiona Asim Ferhatović Hase. Možda ne bismo opstali u ligi, ali bi barem na terenu gledali beskompromisno zalaganje, krv i znoj. Bili posljednji ili drugi je nama navijačima ipak isto. Jednako boli. Ako njih ne boli onda su se našli u pogrešnoj sredini.

Na kraju, ne možemo preskočiti ni Upravu. Istoj se mora skinuti kapa za sve što su postigli na administracijskom planu. Za sam teren im se ne može prigovoriti jer ne igraju oni. Ipak, neizbježno je ono "ali". Kako je moguće da nakon silnih rezultatskih razočarenja i dalje ne postoji adekvatan način kazne i motivacije za igrače i stručni štab? Većinu stvari u klubu su doveli do savršenstva, ali ovdje i dalje ozbiljno škripi. Možda je bolje marketing za kratko ostaviti po strani i pozabaviti se ovim problemom, jer ako navijači počnu uzimati stvar u svoje ruke neće biti dobro.