Ova priča sadrži padove, bijes i suze. Ona sadrži prepreke i neprijatelje. Ali je najljepša i još uvijek traje.

Mi smo Sarajevo. Izvolite se braniti.
 

Za početak ove priče se moramo sjetiti trenutka kada gospodin Antonio Miguel Lahoz svira kraj prve utakmice play-off-a Liga Evrope između FK Sarajevo i Borusije. Stadion zadovoljno pjeva uprkos porazu. Favorizirani Njemci nadigrani od Sarajeva. Ko i ne bi slavio.

Imam prijatelja, pesimista po prirodi, po zanimanju inventar u obližnjoj kladionici. „Stavljam kuću da Sarajevo daje gol u gostima“. Komentar od takve osobe ulijeva povjerenje. Oni iole optimističniji iz bordo dijelova grada najavljuju prolaz.  

I tako, u toj atmosferi, dođosmo do srijede 27.8.2014. Prvotimci FK Sarajevo bez trunke zabrinutosti na licu kreću u pohod na Monchengladbach. Takva atmosfera ostaje i na treninzima, ručkovima, vremenu za slobodnu aktivnost.

"Krenuli smo goloruki preko polja da zauzmemo bazu... I izginuli."
 

A onda šok. Kulturni Njemci prave odličnu atmosferu, za koju smo vjerovali da je moguća samo na Balkanu. Poslije 30-ak hiljada navijača koji srcem i dušom stoje iza igrača u bordo dresovima, na jednom prelijepom stadionu na zapadu Njemačke, 40.000 gledalaca nije nimalo prijateljski nastrojeno. Potcijenili smo njihove igrače, potcijenili smo im navijače. A lekcija je bolna. Nakon samo 45 minuta utakmice smo se sjetili protiv koga mi zapravo igramo. Fudbalska bukvica iz udžbenika.

Kada su svi očekivali da već izudarani David ostane na podu i sačuva glavu, on opet ustaje. Mentalitet koji nećete vidjeti ni kod jedne ekipe na svijetu. Barem ne kod one koja je osjetno slabija. „Tamo neko Sarajevo“ napada jednu bundesligašku ekipu u želji da preokrene rezultat 0:3. Ipak sa druge strane je Švabo. Isti onaj koji je 7 golova zabio Brazilu... U Brazilu. Oni igraju 90 minuta, kakav god bio rezultat. On nije Izraelac da poslije petog gola kaže „Stop!“. Zbog tog mentaliteta i jesu tu gdje jesu. Kako u fudbalu, tako i u svim drugim sportovima i ostalim segmentima života. Na kraju smo prošli kao i Brazil, sa 7 golova u mreži, ali bez datog.

Tuga, šok, bijes, nevjerica. Ali realnost. Sarajevo trenutno jeste najozbiljniji klub u Bosni i Hercegovini, te jedan od najozbiljnijih u bivšoj Jugoslaviji. Ali je još uvijek daleko od evropskog vrha. To smo u čitavoj euforiji zaboravili, pa platili ceh. Ipak, moramo biti ponosni. Sarajevo je odigralo muški, bezobrazno. Možda to nije taktički ispravna odluka, ali smo pokazali zube. Zbog toga je jedini preostali bh. predstavnik u Evropi zaslužio poštovanje čelnih ljudi sinoćnjeg protivnika, ali i šefa stručnog štaba. Kažu da smo na pravom putu. A njihova riječ ima težinu.

Nije gotovo još ništa!
 

Uprkos dušmanima, bordo priča se nastavlja. Jer bordo priča nije samo izlet u Evropu. Ona je i BHT Premijer liga BiH, Kup BiH, kao i organizacioni smjer u kojem FK Sarajevo ide. Barijeru smo probili, a granica se ne vidi.

Iz ovoga moramo i hoćemo izaći još jači i još veći. Jer mi smo Sarajevo. Ponos grada i države. Ovaj klub je ljubav, život i strast. I to smo sinoć pokazali. Jer na podu ne ostajemo!