Sarajevo je sredinom sedamdesetih godina imalo problema sa desnim bekovima, budući da je dugogodišnji bek Mirsad Fazlagić završio karijeru, a njegova zamjena Anđelko Tešan je bio sve dalje od forme, koja ga je krajem šezdesetih promovisala u standardnog reprezentativca. 

U Sarajevu su tako bili primorani tražiti nova rješenja, pa je u ljeto 1974. godine iz niželigaša, sarajevske „Bosne“, doveden 21-godišnji Želimir Vidović, koji je već u prvim seniorskim sezonama pokazao veliki potencijal. Popularni „Keli“, rođen 17. novembra 1953. godine u Sarajevu, se vrlo brzo izborio za status prvotimca.

Za prvi tim Sarajeva je debitovao 14. avgusta 1974. godine, u Kup utakmici protiv ilidžanskog Igmana. Već u svojoj debitantskoj sezoni upisao je 29 nastupa, te tako sebi zacementirao poziciju bordo „dvojke“, dresa kojeg će sa mnogo uspjeha nositi narednih devet godina. Sjajne igre u dresu Sarajeva dovele su ga i do reprezentacije, za koju je debitovao 1, februara 1977. godine u prijateljskom duelu sa Meksikom.

Tri godine kasnije, u martu 1980. Godine „Keli“ je upisao i svoj drugi nastp za Jugoslaviju. U sezoni 1979/80, bio je stub odbrane Sarajeva i jedna od najvažnijih karika uspjeha koji je ostvaren, osvajanja drugog mjesta na tabeli, te plasmana u Kup UEFA, što je bio najznačajniji rezultat još od šampionske titule iz 1967. godine. Ipak, Keli nije imao priliku da sjajnu sezonu okruni nastupima u Kupu UEFA protiv Hamburger SV-a, budući da je morao otići na obavezno odsluženje vojnog roka. Nakon povratka iz JNA, više se nije imao priliku nametnuti selektorima reprezentacije, ali je ipak dvije posljednje sezone u bordo dresu, uoči odlaska u inosranstvo, odradio na najbolji mogući način.

Posebno će ostati upamćena utakmica odigrana u martu 1982. godine, na Koševu protiv Željezničara. Bio je to derbi koji će po mnogo čemu ostati upisan u historiju sarajevskog fudbala. Susret je odigran pred rekordnih 55.000 gledalaca, a to je ujedno bio i prvi put nakon dugo godina da su i Sarajevo i Željezničar bili u vrhu tabele, a kasnije će se ispostaviti da su dva boda koje je Sarajevo osvojilo tog dana, bili presudni u borbi za plasman u Kup UEFA. Keli je tog dana naprsto briljirao, tako je najprije u 52. minuti asistirao Sušiću za izjednačenje, a potom i sam pet minuta kasnije pogodio mrežu Šujice za konačnih 2:1.

Iduća sezona je bila Kelijeva oproštajna, a ostaće upamćena po najvećem rezultatu Sarajeva u Evropi, plasmanu u osminu finala Kupa UEFA, kao i po nesretno izgubljenom finalu Kupa Maršala Tita. Tako je nakon devet sezona, u kojima je dres Sarajeva oblačio 241 put, te pri tome postigao 14 golova, u ljeto 1983. godine, Keli napustio rodni grad, te se zapustio u Austriju.

Potpisao je ugovor sa GAK-om, za kojeg je igrao šest sezona, nakon čega se oprostio od fudbala, te se početkom devesetih vratio da živi u Sarajevo, ne sluteći šta ga tamo čeka. Agresija na BiH zatekla je Kelija na njegovoj Dobrinji, koju nije htio napustiti ni u najtežim danima, a on je kao instisnka ljudska i sportska gromada odlučio ostati uz svoj grad, nadajući se da će se zlo što prije završiti, te da će se u Sarajevu opet igrati fudbal. Nažalost, Keli taj dan nije dočekao, 17. maja 1992. prilikom akcije prebacivanja ranjenika iz okupirane Dobrinje u bolnicu Koševo, kola hitne pomoći kojima je upravljao Keli zaustavljena su na kontrolnom punktu, a njemu se od tada gubi svaki trag. Kelijevi posmrtni ostaci pronađeni su tek 4 godine kasnije na Stupu, skupa sa još tri osobe.

Osam godina kasnije, 5. juna 2004. godine, na gradskom groblju Bare pokopani su posmrtni ostaci jedne od najvećih legendi, kako u sportskom, tako i u ljudskom smislu, kojeg su grad i klub Sarajevo ikad imale. Prema izričitoj želji njegove porodice, Keli je pokopan skupa sa dresom Sarajeva, jer Keli je volio i živio za svoje Sarajevo...