Franjo Lovrić je rođen 1. aprila 1923. u Sarajevu, a bogatu fudbalsku karijeru počeo je u SAŠK-u 1938. godine, za kojeg je nastupao sve do početka rata. Nakon što je rat završen, popularni Franco je odlučio nastaviti fudbalsku karijeru, pa je skupa sa mlađim bratom Đurom pristupio novoformiranom timu sarajevske Slobode. 

Franjo Lovrić je rođen 1. aprila 1923. u Sarajevu, a bogatu fudbalsku karijeru počeo je u SAŠK-u 1938. godine, za kojeg je nastupao sve do početka rata. Nakon što je rat završen, popularni Franco je odlučio nastaviti fudbalsku karijeru, pa je skupa sa mlađim bratom Đurom pristupio novoformiranom timu sarajevske Slobode.

Godinu dana je bio najbolji igrač Slobode, za koju je uspješno nastupao sve do oktobra 1946. godine, kada se Sloboda fuzioniše sa Udarnikom u Torpedo, koji kasnije mijenja ime u Sarajevo. Konfuziju oko spajanja dva kluba, najbolje iskorištava Željezničar, koji Lovrića prisvaja u svoje redove. Ipak, Lovrić se nije dugo tamo zadržao. U maju 1947. godine, nakon što su Željezničaru ostale samo teoretske šanse da ostane u Prvoj ligi, Fiskluturni savez BiH donosi odluku da Franjo Lovrić i Milan Rajlić pojačaju Torpedo, koji se u tom trenutku kroz dodatne kvalifikacije borio za ulazak u Prvu ligu. Da je ta odluka bila opravdana, pokazalo se već u prvim njihovim nastupima u dresu Torpeda, budući da je najviše zahvaljujući njihovim golovima, Bosna i Hercegovina i u idućoj sezoni imala svog predstavnika u Prvoj ligi Jugoslavije.

Franco potom postaje standardni prvotimac Sarajeva, prva violina kluba i igrač bez kojeg se nije mogla zamisliti početna postava. U prvoj prvoligaškoj sezoni, Sarajevo ne uspijeva održati status Prvoligaša, ali za ekspresan povratak u društvo najboljih bio je nazaslužniji upravo Lovrić, koji je sa 6 golova bio prvi strijelac ekipe, koja se prošetala Drugom ligom i suvereno osvojila prvo mjesto na tabeli. U toj sezoni Lovrić je dobio još jedno veliko priznanje, kapitensku traku, koju je s ponosom nosio u idućih 10 godina, to jeste sve dok se nije oprostio od dresa Sarajeva. Lovrić je bio duša tima sa Koševa, sa desetkom na leđima, najčešće je igrao na poziciji desne polutke, mada mu nisu bile strane ni ostale pozicije u samom vrhu napada.

Bio je organizator gotovo svih akcija, a odlikvali su ga precizno dodavanje, te prefinjeni osjećaj za posljednji pas, a nadimak „Profesor“ koji mu je dala sarajevska publika, na najbolji način opisuje kako je igrao Franco. Jednu od svojih najboljih partija u dresu Sarajeva pružio je u decembru 1953. godine, kada je sam savladao beogradski Partizan na Koševu, postigavši oba gola u pobjedi od 2:1 i to oba nakon sjajnih solo-prodora, a ostaće upamćena i njegova sjajna partija godinu dana kasnije, u prvom prvenstvenom sarajevskom derbiju, kada je također postigao dva gola u rekordnoj pobjedi Sarajeva nad Željezničarem na Grbavici (6:1 za Sarajevo).

Kakav je utisak ostavljao najbolje pokazuje izjava Miroslava „Ćire“ Blaževića u jednom beogradskom listu sredinom sedamdesetih: „Franco je bio fudbalski bog. Kao da je imao stotinu očiju. Nenadmašan pregled igre, sjajna tehnika, idealna progiravanja, more genijalnih ideja. Kakav Bobek, kakav Di Stefano, Franco je bio pojam, mogao je sve u fudbalu.“. Njegove sjajne partije u prvoj polovini pedesetih godina prošlog stoljeća ipak nisu bile dovoljne da zaigra u „A“ timu jugoslovenske reprezentacije. Nekoliko je puta i dobio poziv, a više puta je bio na širem spisku, ali nikad se nije našao na terenu. Umjesto toga, godinama je bio stalni član reprezentacije Bosne i Hercegovine, a upisao je i jedan nastup za „B“ tim jugoslovenske reprezentacije, u aprilu 1956., protiv Mađarske na Koševu (3:0 za Jugoslaviju).

Od fudbala se oprostio 1958. godine, nakon što je prethodno sa Sarajevom ostvario plasman u Prvu ligu, a svoj posljedni zvanični susret odigrao je 16. novembra 1958. godine, protiv Hajduka u Splitu. Ukupno je u dresu Sarajeva, računajući i nezvanične utakmice, nastupio 429 puta, pri čemu je postigao 169 golova. Nakon završene igračke karijere, posvetio se trenerskom pozivu, dugo je bio trener u omladinskom pogonu, a u prvoj šampionskoj sezoni 1966/67 asistirao je Miroslavu Brozoviću u stručnom štabu.

Nakon što je Brozović u ljeto 1967., poslije osvojene titule, dao ostavku, zbog sukoba sa ljudima iz Uprave kluba, povjerenje da vodi ekipu ukazano je Lovriću. Franco je bordo tim vodio samo u jesenjoj polusezoni, nakon čega ga je naslijedio Munib Saračević, a ostaće upamćeno da je predvodio tim u utakmicama Kupa šampiona, uključujući i čuvene susrete sa Manchester Unitedom. Franjo Lovrić je umro 5. februara 1982. godine u Sarajevu.