Rođen je 7. januara 1944. godine u Sarajevu. Fudbalsku karijeru je počeo u omladinskoj školi FK Sarajevo, ali nakon što je izašao iz iste, procijenjeno je da nema kvalitet za prvi tim, pa s njim nije potpisan profesionalni ugovor. Antić je potom prve seniorske korake napravio u sarajevskom niželigašu Slogi, nakon čega prelazi u vogošćanski Pretis.

U sezoni 1964/65 je svojim golovima Pretis odveo do prvog mjesta na tabeli Međuzonske lige i plasmana u viši rang. Sa ukupno 30 postignutih golova bio je ubjedljivo najbolji strijelac Prvenstva, te je na sebe privukao pažnju oba sarajevska prvoligaša. Iako su ga zvali i iz Željezničara, te nudili mu ugovor bez probe, Antić nije želio preći u tim sa Grbavice, te je pristao da dođe u Sarajevo i odigra nekoliko probnih utakmica, ne bi li se nametnuo treneru Atanackoviću. Već u prvim probnim utakmicama, Antić je pokazao da je riječ o sjajnom igraču, izrazito ubojite ljevice, te prefinjenom dribleru sa izvanrednim osjećajem za gol. Tako je Antić 1. jula 1965. ozvaničio svoj povratak u Sarajevo, potpisavši četverogodišnji ugovor.

U prvoj sezoni nije dobio mnogo prilike, te je nastupio tek u 10 zvaničnih utakmica, a svoj prvi gol u dresu Sarajeva, upisao je u svom petom zvaničnom nastupu protiv Vardara na Koševu. Ipak, Antić nije propustio priliku da se dokaže igrajući prijateljske utakmice, te je u toj  sezoni postigao čak 26 golova, računajući i nezvanične susrete, što ga je promovisalo u prvog strijelca ekipe za tu godinu, ali i u standardnog prvotimca za sezonu 1966/67, koja će definitvno ostati upamćena kao najuspješnija u historiji Kluba. Antić je skupa sa Vahidinom Musemićem i Boškom Prodanovićem činio ubitačan napadački trojac, pred kojim su poklekle sve odbrane u šampionatu. Skupa su u toj sezoni postigli 40 golova, te tako na najveći bh. stadion donijeli prvu šampionsku krunu, a do danas je ostala upamćena navijačka krilatica „Dva Boška na dva ćoška, Musemija u sredini, za pobjedu ne brini“.

Nakon osvojene titule, rezultati Sarajeva su bili u laganom padu, ali Antić je nastavio sa sjajnim partijama. Već u idućoj sezoni postigao je 23 gola, od čega 18 u Prvenstvu te je bio prvi strijelac ekipe. Najbolju nagradu za zaista sjajnu sezonu, dobio je od selektora Jugoslavije koji ga je pozvao na završni turnir Evropskog prvenstva u Italiji tog ljeta. Ipak, kao rezerva tada neprikosnovenom Draganu Džajiću, nije dobio priliku da nastupi u finalu protiv Italije, ali se svakako okitio srebrenom medaljom. Svoj prvi i jedini nastup za reprezentaciju ubilježio je u oktobru te godine, protiv Španije u Beogradu. To je bila kruna njegove još jedne sjajne polusezone, gdje je u 18 utakmica odigranih za Sarajevo postigao sedam golova. Na pripremama za proljetnu polusezonu Antić se povrijedio, pa je morao pauzirati sve do novembra 1969. godine, kada se  na teren vratio na najbolji mogući način, postizanjem het-trika protiv Famosa u Kupu. Bordo dres, Antić je nosio sedam godina, te ubilježio 187 zvaničnih nastupa i pri tome postigao 67 golova. Računajući i nezvanične nastupe, Antić je dres Sarajeva oblačio u 276 utakmica, dok je protivničke mreže tresao 140. puta.

U ljeto 1972. godine prelazi u francuski Angers, za kojeg je u 3 sezone upisao 103 nastupa, te postigao 44 gola. Svoje posljednje dvije sezone karijere odigrao je u Caenu, nakon čega se u ljeto 1977. vratio na Koševo, ali ovaj put kao trener pionira. U januaru 1983. godine, postao je i trener prvog tima, a već nakon pola godine sa Sarajevom je igrao finale Kupa, u kojem je zagrebački Dinamo slavio sa 3:2. Ipak kruna trenerske karijere stigla je dvije godine kasnije, kada je generacija predvođena Pašićem, Musemićem i Hadžibegićem, ponovila uspjeh Antićeve igračke generacije i osvojila šampionsku titulu.

Nakon Sarajeva, Antić je vodio reprezentaciju Togoa, te nekoliko ekipa u Kini i Srbiji. Umro je nakon teške bolesti, 4. decembra 2007. godine u Beogradu.