Pročitajte naš razgovor sa braćom Handžić koji su čitavu proteklu sezonu nosili igru juniorskog tima, a sada nisu ni pozvani na pripreme sa prvim timom.

Zaista je rijetkost da braća treniraju zajedno u nekom klubu. Kada ste se počeli aktivno baviti fudbalom i zašto Sarajevo?

Kao djeca smo prvo počeli trenirati u Vratniku i nakon jednog turnira nas je Dženo Uščuplić primjetio i pozvao u Sarajevu. Tako, najviše zahvaljujući Uščupliću, smo zadnjih 6 godina u bordo klubu. Ipak, moramo priznati da smo prvo trebali u Željezničar. „Stari“ nas je nagovarao jer je njegov dobar prijatelj tada bio trener. Mi smo mjesec dana išli tamo, molili smo „starog“ da nas pošalje na Koševo, a stalno smo i bježali sa treninga. Na kraju, prešli smo u Sarajevo, a, inače, čitava naša porodica navija za bordo klub.

Ko je najzaslužniji za vaš fudbalski razvoj?

Već smo spomenuli Dženu Uščuplića, a tu je naravno i Dido Teskeredžić koji nam je zaista mnogo pomogao zadnjih godinu dana. Prvi trener nam je bio Almir Smajić Gale kod koji nas je proveo kroz naše prve fudbalske korake.

Amele, brat je već „dogurao“ do reprezentacije. Jesi li ti zadovoljan svojim dosadašnjim radom i gdje sebe vidiš u budućnosti?

Amel: Pa, mogu reći da sam zadovoljan. Sada sam bio drugi najbolji strijelac lige, poslije Pandže (17 golova za 90.godišta i 5 golova za 91.godišta). U budućnosti se vidim u Sarajevu naravno, a onda nekad kasnije i u inostranstvu.

Koja ti pozicija najviše odgovara?

Amel: Polušpic, iza dva ili jednog špica. Tu se najbolje snalazim. Inače, volim da budem kreator igre, da imam slobodu kada igram, bez nekog pritiska i to je ono što mi trener daje. Mi u napadu često mijenjamo pozicije i to je ta sloboda o kojoj govorim.

Kenane, već si bio na pripremama sa timom, a sjećamo se i one nesretne povrede na zimskim pripremama. Sada konkretno tebe, koji si već pozivan, nema na „listi“. Šta misliš o tome?

Kenan: Ja sam već dva puta bio na pripremama sa prvim timom. Prvi put je to bilo na ljeto kada je trener bio Šener Bajramović. Trener nije nikako obraćao pažnju na nas mlađe i npr. nakon mjesec dana priprema mi nije znao ni ime. Nakon tih priprema sam pričao sa Didom Teskeredžićem i tražio da se vratim u juniore da ne bi gubio ni utakmice ni samopouzdanje. Eto, iz drugog pokušaja sam se povrijedio i izgubio šansu kod trenera koji koliko-toliko pruža priliku mlađim igračima.

Kroz čitavu sezonu nosite igru juniorskog tima. Ima li neko obrazloženje zašto sada niste pozvani u prvi tim sa ostalim juniorima. Da li ste pričali sa Upravom, Janjošem ili Teskeredžićem o nastavku vaše karijere.

Kenan: Niko nije obavio razgovor sa nama. Neki treneri koji se više pitaju od Dide i Džene su na Skupštini odlučili da nas dvojica ne dobijamo nijedan glas za prvi tim, a to su treneri koji su nas gledali jednom u životu i donijeli odluku na osnovu tih nekih 90 minuta. Donijeli su odluku da sada nismo za prvi tim te da je potrebna još ta godina dana da bi stekli iskustvo za prvi tim. Meni samo nije jasno kako igram za reprezentaciju od kadeta i za svako okupljanje sam dobio poziv, a u klubu ovako...



Očekuje vas još jedna sezona u Omladinskoj premijer ligi. Šta očekujete od naredne godine?

Imamo dobru ekipu i dobrog trenera, tako da sigurno možemo dogurati u 3-4 najbolje ekipe, a nadamo se i da će nam ove godine poći za rukom da osvojimo titulu.

Pandža je dobio priliku u prvom timu i čini se jedva dočekao da napusti Sarajevo. Da li vi uopšte imate želju da zaigrate u prvom timu s obzirom na ovakav odnos Uprave?

Amel: Imam želje da igram za prvi tim, ali ovakav odnos prema nama je razočaravajući. Iskreno, volim ovaj klub i navijam za Sarajevo od kada sam prvi put čuo za klub.
Kenan: Vjerujte da bi svi htjeli otići iz Sarajeva, svaki junior pa i u Azerbejdžansku ligu. Uprava radi protiv nas. Oni su molili Boga da mi što prije ispadnemo i u Rijeci na turniru i u Premijer ligi jer našim uspjesima mi njih tjeramo da se okrenu prema nama. Da nismo napravili ovakav rezultat u Ligi, teško da bi sada i dva igrača bila na pripremama sa prvim timom.

Sarajevo je tim koji uvijek, zbog svog imena, ima imperativ vrha tabele. Također, i navijači šalju jasnu poruku da klub mora čuvati svoj renome. Mislite li da ste spremni nositi se s pritiskom i obući dres Sarajeva u Premijer ligi?

Kenan: Mislim da jesam i da zaslužujem to jer sam takav igrač. Mene treneri vole jer sam borac na terenu, a mislim da bih prošao i kod navijača. Samo zbog njih mi je i želja da obučem bordo dres. Želim debitovati i pokazati da mogu srcem igrati. Želim igrati i da „poginem“ na terenu, samo za Sarajevo.
Amel: Mislim isto da bi, ako već ne u prvoj postavi, mogao biti makar na klupi. Kažu da sam ja „potez-igrač“. Ja mogu jednu utakmicu biti najlošiji, ali mi treba samo jedan potez da riješim utakmicu. Najviše volim prekide i slobodne udarce. Također mislim da bi mogao igrati zbog navijača pošto imamo najbolje navijače u BiH.
 
Vježbaš li posebno prekide?

Amel: Vježbam, često odem na Hipodrom ili u zadnje vrijeme na umjetnu travu na Koševo. Isprobavam stalno slobodne udarce, kornere, centaršuteve...

Ko je vaš fudbalski idol?

Kenan: Meni je Gatusso jer on igra srcem i vjerujte da će svaki trener prije htjeti vidjeti njega u ekipi nego npr. Cristiana Ronalda. Za njega nema umora, povrede. On ne zna stati dok njegova ekipa ne pobijedi. Ja nemam nekog talenta s loptom, ali imam tu trku i želju i svi me znaju po tome.
Amel: Ibrahimović. On je taj „potez-igrač“ i odličan je tehničar.

Igrač/i koje/g ste zapazili u Sarajevu poslije rata?

Alen Škoro i Vule Trivunović. Npr. Vuletova profesionalnost je nevjerovatna. Nije imao nikakvih uslova, a davao je sve od sebe za Sarajevo.

U jednom razgovoru sa Almirom Turkovićem spomenuo je da je on tu „da pomogne mladim igračima da postanu bolji od njega“.

To je jedini čovjek, uz trenera Alihodžića, koji se bori za Omladinski pogon. Oni svakog juniora nevjerovatno bodre i npr. sami su održavali utakmice srijedom sa nekim timovima da bi mi izborili mjesto u prvom timu. Ipak, takva ideja dobila pozitivne povratne informacije od ostatka ljudi u klubu, tako da su oni tu bukvalno samo sebi oduzimali vrijeme.Tu su igrali i oni koji su već izašli iz Omladinskog pogona, ali koji u timu nisu dobijali šansu.Teško da će se ponoviti da takav čovjek poput Turkovića dođe ovdje – da zna, a da želi pomoći mladima. Ali, očigledno mu ne daju da radi svoj posao?!

Kakvi su sada uslovi u Sarajevu?

Sada su uslovi mnogo bolji potpisivanjem ugovora sa Nike-om i postavljanjem umjetne trave na pomoćni teren, ali što se tiče odnosa Uprave prema nama i tih članarina to je već druga priča. Mi i dan danas plačamo članarinu. Čomor je npr. igrao u prvom timu sada u ovoj polusezoni i tri mjeseca je plačao članarinu. To je katastrofa.
Kenan: Ja sam kao kadet igrao za prvi tim na Bajramskom turniru, ali nikad ništa nisam dobio. Takođe, članarina znači da može doći ko god želi i trenirati u Sarajevu, nema nikakve selekcije. Npr. nedavno je Radnik iz Hadžića napravio kamp. Pozvali su igrače iz cijele BiH da tu budu 7 dana i ostalo ih je 10-11. Ljudi su napravili hotel, igrači će tu imati obezbijeđeno i spavanje i jelo, imaće stipendije i igrati za Radnik iz Hadžića. To je što fali Sarajevu, malo ulaganja i sigurno bi se isplatilo više nego ovakvo dovođenje igrača. Također, postoji problem sa ugovorima. Pandži je ugovor ponuđen tek kada su stranci izrazili interesovanje za njega, a npr. Čomor igra pola godine bez ugovora. To psihički ubija igrače, kada znaš da te stavlja tu samo zato što mora, zbog pritiska navijača ili nečega drugog.

Kakvo je uopšte stanje u drugim klubovima?

Sad je npr. u Čeliku čitav prvi tim juniora priključeno pripremama prvog tima, ali kod njih su još lošiji uslovi kod nas. Oni još treniraju na „šljaci“, a tek pred početak završnice OPL su nešto malo trenirali na Bilinom Polju. Široki i Zrinjski imaju daleko najbolje uslove. Također, ne igramo sa Orašjem u grupi, ali kažu da oni imaju fenomanalne uslove. U Širokom npr. već kadeti imaju stipendijske ugovore. S druge strane, mi sami plaćamo po 500 KM svake pripreme. Uglavnom, sve je skoro isto širom zemlje, samo ove ekipe odskaču.