Ljeto 1970. godine Sarajevo je započelo nastupom u Ljetnoj ligi šampiona. Za razliku od prethodne godine, u ovoj je ostvaren solidan učinak. Sa dvije pobjede, protiv Hajduka i Dinama na Koševu, te uz remi u Novom Sadu i dva poraza u Beogradu, osvojeno je četvrto mjesto na tabeli. Odmah po završetku Lige šampiona, Sarajevo se okrenulo pripremama za novu sezonu, koja je otvorena poprilično dobro. U prva četiri kola, osvojeno je šest bodova, bez ijednog poraza. Golovima Mušovića i Musemića, Sarajevo je u prvom kolu upisalo trijumf na gostovanju u Boru, nakon čega su uslijedila dva remija, sa Hajdukom na Koševu, te Partizanom u gostima, da bi u još jednoj sjajnoj partiji Musemića, u četvrtom kolu bio upisan novi trijumf. Na Koševu je gostovala Olimpija, a Musemić je postigao het-trik i donio svom timu pobjedu od 3:2. Dobar početni niz rezultata prekinuo je zenički Čelik, savladavši Sarajevo sa visokih 3:0. Nakon poraza na Blatuši, te remija bez golova, sa Vojvodinom u Novom Sadu, uslijedili su promjenjivi rezultati. Sarajevo je uglavnom upisivalo pobjede na Koševu, a gubilo bodove na strani. Ipak, katastrofalna serija od četiri utakmice bez pobjede, između 12. i 15. kola, u kojima je Sarajevo poraženo na Tušnju i Grbavici, a u dvije domaće utakmice osvojilo tek jedan bod, donijela je promjenu na klupi. Brozović je dobio otkaz, a na njegovo mjesto sjeo je dugogodišnji prvotimac Sarajeva, Srboljub Markušević, koji je izabran za vršioca dužnosti na trenerskoj poziciji. Markušević je debitovao porazom u Banjaluci, da bi ipak sedam dana kasnije, Sarajevo upisalo i prvi trijumf, nakon pet kola, pobjedivši Zvezdu. Golovima Petkovića, Dragana Simića i Dupovca, Sarajevo je slavilo sa 3:1. Pobjedom nad Zvezdom, Sarajevo je prvu polusezonu završilo na slabom, dvanaestom mjestu, a dodatni šok navijačima je donio i poraz u Kupu, ponovo od mostarskog Veleža. 

 

 

U proljetnoj polusezoni, Sarajevo je bilo jače za Fazlagića, koji se vratio nakon šestomjesečne pauze, zbog loma noge. Drugi dio sezone otvoren je visokom pobjedom nad Borom. Sarajevo je slavilo sa 4:0, a posebno je impresivan bio prvi strijelac tima, Musemić koji je upisao svoj drugi het-trik u sezoni, čime je stigao do drugog mjesta na listi strijelaca, sa cifrom od 11 golova. Drugo proljetno kolo i gostovanje u Splitu, donijelo je Sarajevu još jedan bod i proboj na deveto mjesto. Ipak duel sa Hajdukom, zadao je treneru Markuševiću puno više glavobolje, budući da se u 35. minuti meča povrijedio najvažniji igrač, Musemić, kojeg je zamjenio Harambašić. Iako se povreda u prvi mah nije činila teškom, Musemić je ipak morao pauzirati. Utvrđen je prelom fibule, pa je popularni „Spenser“ u preostalih 15 prvenstvenih utakmica upisao samo još jedan nastup. Prva utakmica bez Musemića, bila je protiv Partizana, a rezultat je bio identičan onome u Splitu, bilo je 0:0. Krajem marta, napokon je riješeno i pitanje trenera, a za novog trenera je izabran Abdulah Gegić, kojem je to bio drugi mandat. Sa ovim, itekako uspješnim trenerom, dogovoreno je da trenersku poziciju preuzme od jula, a dotada, na toj poziciji je trebao ostati Markušević. U posljednjih četrnaest utakmica, ostvaren je mizeran učinak. Tek dvije pobjede, uz pet remija, te čak sedam poraza, poptuno su pokvarile dobar utisak sa početka polusezone. Sarajevo je ubilježilo minimalnu pobjedu nad Čelikom, te trijumf nad Crvenkom, u jedinoj utakmici u kojoj je Musemić nastupio, te bio i strijelac prvog gola u pobjedi od 2:0. Ipak, zbog obnovljene povrede, u 54. minuti je morao napustiti teren. Za razliku od prvog tima, čiji su rezultati bili ispod nivoa, pravo osvježenje bili su rezultati juniorskog tima. Juniori Sarajeva, predvođeni Hamdom Ferhatovićem, plasirali su se u finale omladinskog Kupa Jugoslavije, ali su tamo poraženi od vršnjaka Hajduka. Rezultat je bio 2:1, a jedini gol za Sarajevo postigao je upravo Ferhatović. 

 

 

U pauzi između dvije sezone, u prvi tim su sa posudbe vraćeni Rade Simić iz brčanskog Jedinstva, te golman Sead Gruda iz UNIS-a. Skupa sa Grudom, iz UNIS-a u Sarajevo je stigao i najbolji strijelac Južne grupe Druge lige, Nuhid Nargilić, a nakon dvije godine provedene u Borcu, na insistiranje novog trenera Gegića, u tim se vratio i član šampionske generacije, Stjepan Blažević. Pored njih, ugovore je potpisalo i pet juniora, Hamdo Ferhatović, Robert Košar, Milan Tešan, Vahid Avdić i Sakib Viteškić. S druge strane, od prvotimaca, Sarajevo je napustio jedino golman Esad Dugalić. Uz mnogo novih imena, uključujući i trenera Gegića, Sarajevo je imalo visoka očekivanja u novoj sezoni. Prva proba bila je Ljetna liga šampiona, a Sarajevo je u prvom kolu na Koševu dočekalo Dinamo. Golovima Musemića i Šarana, ubilježena je pobjeda od 2:0, kojom se Sarajevo smjestilo na prvo mjesto na tabeli. Isti dvojac je u drugom kolu postigao golove i u drugom kolu u Splitu. Sarajevo je imalo prednost od 2:1, sedam minuta prije kraja, ali ipak je susret završen podjelom bodova. U trećem kolu, dva gola Musemića i jedan Antića, donijeli su novi trijumf Sarajevu, pa je nakon tri kola, bordo tim bio na diobi prvog mjesta sa Crvenom Zvezdom. Upravo Zvezda je bila idući protivnik Sarajevo, a minimalnim trijumfom na svom terenu došla je na korak od osvajanja trofeja. U posljednjem kolu, Sarajevo je podijelilo bodove sa Vojvodinom, bilo je 1:1, a jedini gol postigao je ponovo Musemić. Tim sa Koševa je tako Ligu šampiona završio na trećem mjestu, dok je Musemić sa pet golova iz isto toliko susreta, podijelio titulu prvog strijelca sa Nadovezom iz Hajduka.

 

 

Sjajnu formu iz Ljetne lige šampiona, Musemić je prenio i na Prvu ligu, pa je već u prvom kolu postigao dva gola, u pobjedi nad Vardarom od 3:0. Nova sezona, donijela je i novo takmičenje, ovaj put Kup prvoligaša, koji se igrao po klasičnom kup sistemu, s tim što su pravo učešća imali samo prvoligaški klubovi. U prvom kolu, Sarajevo se sastalo sa Veležom na Koševu i uspješno preskočilo prvu prepreku, plasiravši se u četvrtfinale. Rezultat je glasio 3:1, a strijelci za bordo tim bili su Antić, Musemić i Šljivo. Start sezone, na sva tri fronta, ukazivao je da će Sarajevo i ovaj put pod vodstvom Gegića pružati sjajne partije. Ipak, ispostavilo se da je Sarajevo dobro igralo samo na Koševu, koje je gotovo bilo neosvojivo, dok su bodovi sa strane ipak bili nedostižni. Tek tri remija, pod Bijelim brijegom, na JNA stadionu, te u Skoplju, utakmici prvog kola drugog dijela sezone, koja je igrana u decembru, bila su jedina tri gostujuća boda u prvih 18 kola. S druge strane šest pobjeda, uz dva remija i jedan poraz na Koševu, bili su dovoljni da Sarajevo prvi dio sezone završi u sredini tabele. U dva Kup takmičenja, Sarajevo je u jesenjoj polusezoni ubilježilo dva različita rezultata. U Kupu Jugoslavije na području BiH, Sarajevo je uspješno preskočilo sve tri prepreke i plasiralo se u osminu finala Kupa Jugoslavije, dok je u Kupu prvoligaša eliminisano od Vojvodine, nakon minimalnog poraza u Novom Sadu.

 

 

Zimski prelazni rok donio je nekoliko promjena u redovima Sarajeva. Boško Antić se odlučio ostati na Koševu još pola godine, ali su odriješene ruke dobili Prljača, Prodanović, Jesenković, Nargilić, Tešan i Lubura. Sredinom januara, tim sa Koševa skupa sa Crvenom Zvezdom odlazi na turneju u Južnu Ameriku. Za vrijeme jednomjesečnog gostovanja u Kolumbiji, Kostarici i Hondurasu, Sarajevo je odigralo devet utakmice, od kojih je pet dobilo, te po dvije odigralo neriješeno i izgubilo. Sjajnim igrama, igrači Sarajeva su naprosto oduševili svoje domaćine, a lokalna štampa bila je puna hvale na račun igara dva jugoslovenska kluba. 

 

 

Ipak, dobri rezultati ostvareni u Južnoj Americi, nisu se preslikali na domaću scenu. Proljetna polusezona je otvorena duelom osmine finala Kupa protiv Dinama, u kojem su Zagrepčani, golom pred sami kraj susreta došli do minimalne pobjede i plasmana u četvrtfinale Kupa. Ni u Prvenstvu situacija nije bila ništa bolja. Cijeli mart i april, Sarajevo nije znalo za pobjedu. U sedam utakmica, odigranih u ova dva mjeseca, Sarajevo je samo tri puta remiziralo, sva tri puta na Koševu, protiv OFK Beograda, Veleža i Vojvodine. Niz loših rezultata, istina bio je prekinut 30. marta, ali u jednoj nezvaničnoj utakmici. Na Koševu je gostovao aktuelni svjetski šampion, urugvajski Nacional, a Sarajevo je pojačano Katalinskim iz Željezničara, te Bajevićem i Vladićem iz Veleža došlo do trijumfa od 3:1. Upravo Vladić je bio strijelac trećeg gola za Sarajevo, dok je prva dva postigao prvi golgeter tima Musemić. Na prvu pobjedu u jednoj zvaničnoj utakmici u 1972. godini moralo se ipak čekati sve do 3. maja, kada je Sarajevo bilo gost Željezničaru na Koševu, koji je u tom trenutku bio lider na tabeli. Dva gola Šarana bila su dovoljna za trijumf Sarajeva od 2:1, te izlazak izkrize. U idućih pet susreta, upisane su još tri pobjede, te je tako tim Abdulaha Gegića riješio pitanje opstanka, završivši na kraju na petnaestoj poziciji na tabeli. Sarajevo je sezonu završilo sa tri vezana poraza, a posebnu pažnju privukao je susret posljednjeg kola na Koševu protiv Crvene Zvezde. Naima, Zvezda je bila jedini preostali konkurent Željezničaru za šampionsku titulu, a do iste je mogla doći samo u slučaju da Željezničar izgubi od Partizana, a ona trijumfuje na Koševu. Stoga su i pripreme za ovu utakmicu zahtjevale puno više pažnje, a iz Sarajeva su najavili da će uraditi sve da pomognu komšijama sa Grbavice u osvajanju titule. Tako je najprije FK Sarajevo donio odluku da je svim navijačima koji na utakmicu dođu sa zastavom Sarajeva ili Željezničara ulaz besplatan, a i cijena ostalih karata je bila spuštena sa 20 na 15 dinara, a sve sa ciljem da broj navijača bude što veći, što je direktno i pomoglo, budući da se na Koševu tog junskog dana skupilo gotovo 30.000 gledalaca. Također, Uprava kluba sa Koševa, najavila je i da će igrači u slučaju trijumfa dobiti znatno veće premije u odnosu na uobičajene. Poslije pola sata igre, na oba stadiona je bilo neriješeno, da bi u 35. minuti Zvezda došla do vodstva, nakon čega je nastao tajac na tribinama. Uoči samog kraja prvog poluvremena, Zvezda povećava vodstvo na 2:0, ali je nevjericu među gledaocima razbila informacija spikera da je prije toga i Željezničar poveo u Beogradu. Tim rezultatima se otišlo na odmor, a već na samom startu drugog poluvremena, Sarajevo je zaigralo kao prepoređeno. Nakon samo devet minuta igre u drugom poluvremenu bilo je 2:2, a golove za izjednačenje postigli su Musemić i Šljivo. U tom trenutku je bilo jasno da će Željezničar postati prvak, kako god se završila utakmica na JNA stadionu. Ipak u idućih deset minuta, Željezničar je postigao još dva gola, te sa visokih 3:0 ovjerio šampionsku titu. To je dovelo i do opuštanja igrača Sarajeva, koji tako u samom finišu primaju još dva gola, te Zvezda dolazi do pirove pobjede, budući da je susret u Beogradu završen trijumfom gostiju od 4:0.

 

 

Već u julu, Klub su napustila još tri člana prve šampionske generacije, Bajić, Blažević i Antić, pa su tako još samo Musemić i Muzurović ostali iz ekipe koja je 1967. godine na Koševo donijela šampionsku krunu. Od novih imena, najzvučnija pojačanja bili su dugogodišnji prvotimac Dinama, Denijal Pirić, te napadač tuzlanske Slobode Džemil Cerić. Zbog loših rezultata, trener Gegić je također odlučio napustiti Sarajevo, iako su iz Kluba bili spremni na produžetak saradnje sa njim. Umjesto njega, na klupu se vratio Srboljub Markušević, koji je svoj debi imao u Ljetnoj ligi šampiona. U prvoj utakmici Ljetne lige šampiona, koja je tog ljeta bila proširena za još jedan klub, Željezničar, Sarajevo je gostovalo Vojvodini i doživjelo minimalan poraz od 1:0. Nakon tog poraza, iduća četiri susreta Sarajevo je igralo na Koševu i to tri kao domaćin Zvezdi, Hajduku i Partizanu, te jedan kao gost Željezničaru. U sve četiri utakmice Sarajevo je upisalo trijumfe, te je nakon trijumfa nad Željezničarom od 2:1, u posljednje kolo ušlo kao lider na tabeli. Naš tim je bio vodeći sa osam bodova, koliko je imala i drugoplasirana Crvena Zvezda, ali uz slabiju gol-razliku. Ipak, prije duela sa Dinamom u Zagrebu, Sarajevo je otputovalo u Španiju, na međunarodni fudbalski turnir, na kojem je osvojilo drugo mjesto, nakon slabijeg izvođenja jedanaesteraca u finalnom susretu protiv praške Dukle. Iz Španije, Sarajevo je najprije otputovalo u Zagreb, na odigravanje utakmice posljednjeg kola Ljetne lige šampiona, sa ciljem da upiše trijumf i donese novi trofej na Koševo. Obzirom da je Zvezda svoj meč sedmog kola već odigrala, remiziravši sa Partizanom, bilo je jasno da je Sarajevu za titulu šampiona trebao samo bod sa Maksimira. Izabranici Srboljuba Markuševića, ipak su od prve minute krenuli s jasnim ciljem, osvajanjem oba boda, pa je golom novajlije Cerića, Sarajevo u 31. minuti povelo 1:0. Do kraja, još jedan novi igrač u bordo dresu, upisao se u listu strijelaca, ovaj put je to bio Pirić, koji je golom protiv svog bivšeg tima u 80. minuti riješio pitanje prvaka Ljetne lige šampiona za 1972. godinu. Bio je to najbolji poklon koji su igrači mogli pokloniti Klubu, budući da je upravo avgust 1972. godine, bio predviđen za svečano obilježavanje 25. godišnjice FK Sarajevo. 

 

 

Počasni gosti Sarajeva na toj proslavi bili su Sporting iz Lisabona, te najslavniji svjetski klub, Real iz Madrida. U prvoj utakmici, onoj sa Sprotingom, Sarajevo je nastupilo u izmiješanom sastavu, a sama utakmica protekla je u svečanom dekoru. Prema dogovoru, u duelu sa Sportingom, šansu za igranje dobile su dvije šampionske generacije tima sa Koševa. U prvom poluvremenu, zaigrali su članovi prve šampionske generacije iz 1967. godine, kojima je upravo to bila idealna prilika za oproštaj od bordo dresa, pa je Sarajevo istrčalo na teren u sastavu Sirćo, Fazlagić, Muzurović, Jesenković, Bajić, Prljača, Prodanović, Šiljkut, Musemić, Makić, Blažević, a sa klupe ih je predvodio dvojac Brozović – Lovrić. Rezultat nakon prvih 45 minuta bio je 2:1 za Sporting, a jedini gol za Sarajevo pred sami kraj poluvremena postigao je Prljača. Kada je sudija označio kraj prvog poluvremena, uslijedila je mala svečanost. Predsjednik Kluba Vaso Radić je poklonima dostojanstveno ispratio članove prve šampionske generacije, koji su se u suzama oprostili od bordo dresa. Na terenu, u drugom poluvremenu su ostali samo i dalje aktuelni igrači Sarajeva, Muzurović i Musemić, a ostale igrače su zamjenili članovi druge šampionske generacije, ekipe koja je osvojila Ljetnu ligu šampiona. Upravo je Musemić svojim golom 20 minuta prije kraja susreta, postavio konačnih 2:2. Istim rezultatom završen je i drugi prijateljski susret u sklopu obilježavanja 25. godišnjice Sarajeva, ovaj put protiv slavnog Reala. Čak se i rezultat kretao na identičan način, Real je poveo sa 2:0, Sarajevo je do kraja poluvremena smanjilo, golom Raševića, a onda deset minuta prije kraja i izjednačilo, autogolom Garcie.

 

 

Nošeni sjajnim igrama, kako u Ljetnoj ligi šampiona, tako i na međunarodnim utakmicama u Španiji i na Koševu, Sarajevo je u sezonu ušlo sa velikim ambicijama, te željom za što boljim plasmanom. Ipak, Prvenstvo nije otvoreno na najbolji način, budući da je tim sa Koševa u prva tri kola, doživio dva gostujuća poraza, te ostvario tek jednu pobjedu, na Koševu protiv Olimpije, bilo je tijesnih 3:2.  Nakon poraza od Sutjeske, u trećem kolu, Sarajevo je u četvrtom kolu napokon nastupilo u kompletnom sastavu. U tim su se vratili povrijeđeni Muftić i Šaran, a istekla je i suspenzija Vahidinu Musemiću. U najjačem sastavu Sarajevo je pružilo fantastičnu partiju i pokazalo da rezultati ostvareni u Ljetnoj ligi šampiona nisu bili samo puka slučajnost. Dva gola Cerića i jedan Pirića, bili su dovoljni za visokih 3:0 i nagovještaj sjajnog niza rezultata, koji se protegao kroz iduća tri kola. Pa je tako najprije osvojen bod na Karaburmi, bilo je 0:0, zatim je uslijedila minimalna pobjeda na Maksimiru, a strijelac jedinog gola bio je i ovaj put Cerić. Sedmo kolo donijelo je gostovanje Vardara na Koševu, a Makedonci su iz Sarajeva ispraćeni sa tri gola u mreži, što je bordo timu bili sasvim dovoljno za proboj u sami vrh tabele, na visoko četvrto mjesto. U međuvremenu startao je i Kup prvoligaša, a Sarajevo je u prvom kolu gostovalo u Nikšiću. Kombinovani tim, kojeg je Markušević izveo na teren, ubilježio je minimalnu pobjedu, a gol Dupovca, Sarajevu je donio plasman u četvrtfinale ovog takmičenja. 

 

Osmo kolo donijelo je susret na Tušnju. Nagovještavao se veliki spektakl, a Sarajevo je imalo za cilj da se vrati neporaženo. Ipak utakmicu su obilježile nemile scene. Sloboda je na startu povela sa 1:0, a prvi incidenti zabilježeni su već na startu drugog poluvremena. U 55. minuti, zbog međusobnog udaranja isključeni su Musemić i Fazlić. Petnaest minuta kasnije, Sarajevo preko Petkovića stiže do izjednačenja, da bi u 86. minuti Hatunić vratio prednost Slobodi. Samo minut kasnije, sudija je isključio još dva igrača, ponovno radi međusobnog sukoba, ovaj put golmana Sarajeva Muftića, te strijelca drugog gola za Slobodu Hatunića. Umjesto Muftića, na gol je stao Pirić, a kada je izgledalo da će se utakmica i završiti tako, sudija je dosudio sumnjiv jedanaesterac za Slobodu, igrači Sarajeva su protestvovali, a neko je u gužvi udario sudiju Popova, koji je odlučio prekinuti susret. FSJ je kasnije susret registrovao službenim rezultatom, 3:0 za Slobodu, Muftić je kažnjen sa jednom utakmicom zabrane nastupa, a Musemić sa tri. Uzdrmani zbog incidenata, te bez najboljeg igrača i prvog golmana, Sarajevo je u idućem kolu na Koševu upisalo novi poraz, a bodove je odnio Radnički. Nakon dva poraza, Sarajevu je hitno bio potreban dobar rezultat, za povratak izgubljenog samopouzdanja, a jedan takav upravo je stigao u idućem kolu, na tradicionalno neugodnom gostovanju u Novom Sadu, gdje je golovima Lubure i Cerića upisan vrijedan trijumf. Cerić je i sedam dana kasnije ponovo bio u centru pažnju, ovaj put su on i Petković strušili Hajduk na Koševu, bilo je također 2:0. Poslije dva uspjeha, uslijedio je debakl. Tek jedan raspoložen igrač, Cerić, nije bio dovoljan da se ostvari povoljan rezultat na Marakani, a njegov gol je bio samo utješni u visokom porazu od 1:4. U preostalih pet jesenjih utakmica, na krilima povratnika Musemića, koji je postigao šest golova, Markuševićev tim je ostao neporažen. Tri remija sa Veležom, Željezničarom i Borcem, te trijumfi nad Spartakom i Čelikom, zaokružili su bodovni saldo Sarajeva na 20 bodova, što je timu sa Koševa donijelo petu poziciju na tabeli uoči početka zimske pauze. Sarajevo je u novembru završilo i nastup u Kupu prvoligaša. U okviru četvrtfinala, na Koševu je gostovao Partizan, a nakon 3:3 u regularnom dijelu igre, te produžetaka bez golova, igrači Partizana su bili spretniji pri izvođenju jedanaesteraca, te ostvarili plasman u polufinale, a Sarajevo je tako i u drugom, te ujednom posljednjem, izdanju ovog takmičenja, svoj nastup završilo među osam najboljih ekipa.

 

 

Pripreme za novu polusezonu, Sarajevo je obavilo u španskom gradu Alicanteu, a u prva četiri proljetna kola tim sa Koševa je ostvario polovičan učinak, dvije domaće pobjede, te dva gostujuća poraza. Nakon toga je uslijedio niz od šest utakmica bez poraza, u kojima je Sarajevo ostvarilo dvije pobjede i četiri remija. Zanimljivo, čak tri uzastopna meča, od 24. do 26. kola, protiv Vardara i Radničkog u gostima, te Slobode na Koševu završena su istim rezultatom, 0:0. Niz od tri utakmice bez postignutog gola, prekinut je u 27. kolu, na Koševu je gostovala Vojvodina, a izuzetno raspoloženi Murat Šaran je postigao sva tri gola u pobjedi od 3:2. Vojvodina je u dva navrata imala prednost, ali je Šaran dva puta postizao izjednačavajuće golove, da bi u 55. minuti postigao i svoj treći gol za, kako će se kasnije ispostaviti posljednju prvenstvenu pobjedu Sarajeva u toj sezoni. U posljednjih sedam susreta, bordo tim nije ubilježio niti jedan trijumf, tek dva remija, uz pet poraza, nisu bili dovoljni da se zadrži šesto mjesto, na kojem se nalazio gotovo cijelog proljeća, pa je Sarajevo sezonu završilo na jednoj stepenici niže, sedmoj poziciji. Prije kraja sezone, došlo je do promjene na klupi Sarajeva. Trener Srboljub Markušević, koji je vodio tim skupa sa tehničkim direktorom Svetozarom Vujovićem, odlučio se povući sa te pozicije, nakon remija sa Crvenom Zvezdom u 29. kolu, pa je do kraja sezone, trenersku ulogu preuzeo „tehniko“ Sarajeva, Vujović.

 

 

Ljeto 1973. godine, donijelo je i novo, posljednje izdanje Ljetne lige šampiona. U izmijenjenom formatu, gdje je pored sedam šampiona, učestvovala i dodatna ekipa, reprezentacija Jugoslavije, a svaki tim je odigrao samo tri utakmice. Sarajevo je tako prema rasporedu odmjerilo snage sa Željezničarom, Crvenom Zvezdom i reprezentacijom. U prvom kolu, u sarajevskom derbiju, bodovi su podijeljeni, a utakmicu je obilježio oproštaj dugogodišnjeg golmana Sarajeva, Muftića koji je branio prvih 15 minuta, nakon čega ga je zamjenio Gruda, koji se u novoj sezoni smjenjivao sa novajlijom Ekmečićem na golu, dok je Muftić, iako u poznim igračkim godinama, karijeru nastavio u inostranstvu. U drugom kolu, Sarajevo je na Koševu dočekalo aktuelnog prvaka Jugoslavije, Zvezdu, a odluka Vujovića bila je da u ovom meču šansu dobije nekoliko mlađih fudbalera, pa se na terenu našao i novajlija iz Krivaje, osamnaestogodišnji Safet Sušić. Sarajevo je u duelu sa Zvezdom doživjelo poraz od 0:3, a tek u posljednjem kolu protiv najjačeg tima Jugoslavije, uslijedila je prava katastrofa. Izabranici selektora Boškova, slavili su sa visokih 7:1, te je tako neslavno završena odbrana naslova prvaka Ljetne lige šampiona, osvojenog godinu dana ranije.

 

Nakon nastupa u Ljetnoj ligi šampiona, uslijedio je i start u Kupu Jugoslavije. Bio je to prvi nastup Sarajeva u Kupu, nakon osamnaest mjeseci, budući da se u sezoni 1972/73 Kup nije igrao. Na samom startu, u šesnaestini finala, Sarajevo je gostovalo niželigašu Rudaru iz Kaknja i potpuno razočaralo. Nakon 1:1 u 120 minuta igre, fudbaleri domaćina su bili precizniji sa bijele tačke, te ostvarili plasman u osminu finala Kupa. U novu prvenstvenu sezonu, trenerski dvojac Vujović – Fazlagić, ušao je sa podmlađenim sastavom. Već ranije tim su napustili dugogodišnji prvotimci Musemić i Muftić, a u toku sezone priliku su dobili mnogi mladići, od kojih su se najviše izdvojili sve redom osamnaestogodišnjaci Zoran Lukić, Nijaz Ferhatović, Safet Sušić, Hamdo Radeljaš, koji su uz nešto iskusnije Šljivu, Šarana, Muzurovića, Tešana i ostale, stasali u standardne prvotimce tima sa Koševa. Upravo zbog činjenice da je tim dosta podmlađen, ni očekivanja u sezoni nisu bila prevelika. Ipak, Sarajevo je ubilježilo solidan start. Nakon remija bez golova sa Partizanom, te poraza u Tuzli, od Slobode, Sarajevo je u idućih pet utakmica upisalo tri pobjede, uključujući i pobjedu u gradskom derbiju, protiv dosta iskusnijeg tima Željezničara. Paralelno sa dobrim igrama u Prvenstvu, igračima Sarajeva su slijedila i iskušenja na evropskoj sceni. Prvi put nakon Old Trafforda 1968. godine i duela sa Manchester Unitedom, Sarajevo je opet igralo zvanične međunarodne utakmice, ovaj put u okviru Srednjoevropskog kupa. Skupa u grupi sa bordo timom bila su još dva tima, mađarski Videoton i čehoslovačka Žilina. Prvi protivnik Sarajeva bio je Videoton, koji je 3. oktobra gostovao na Koševu, a nakon što su Mađari poveli sa 1:0, uslijedio je potpuni preokret našeg tima, pa je Sarajevo, golovima Lukića, Šljive i Petkovića došlo do trijumfa od 3:1. U 11. prvenstvenom kolu, na Koševu je gostovao lider na tabeli, Dinamo, a Sarajevo je golom Šljive na otvorenju meča, došlo do dragocjene pobjede. Zanimljivo, u tom trenutku, bordo tim se nalazio na 12. poziciji na tabeli, ali sa identičnim brojem bodova kao i sedmoplasirana Crvena Zvezda, uz dosta lošiju gol-razliku, čemu je najviše kumovao visok poraz od Borca u 8. kolu. U posljednjih šest utakmica Prve lige, Sarajevo je po jedanput trijumfovalo i remiziralo, dok je u ostala četiri susreta, tim Svetozara Vujovića morao položiti oružje. Jedini trijumf upisan je u 16. kolu, protiv Proletera na Koševu. Rezultat je bio 3:2, a susret je ostao upamćen po tome što je vodeći gol za Sarajevo postigao mladi Sušić, nakon solo prodora u 16. minuti susreta. Bio je to Papetov tek treći zvanični nastup u bordo dresu, a već je imao jedan gol na svom kontu i simpatije navijača. U jesenjem dijelu sezone, odigran je i još jedan susret u okviru Srednjoevropskog kupa, na kojem je Sarajevo doživjelo težak poraz u Žilini, izgubivši sa visokih 0:4.

 

 

Zbog nešto lošije završnice jesenjeg dijela sezone, Sarajevo je u proljetni dio Prvenstva krenulo sa nezavidne šesnaeste pozicije na tabeli, te je od pozicije koja vodi u nižu ligu, bordo tim dijelila tek nešto bolja gol-razlika, od one koju je imao predzadnji Zagreb. U toku zimke pauze, ekipu su napustili Avdić, Šaran i Harambašić, a umjesto njih na Koševo je stigao Esher Hadžiabdić iz Sutjeske, te nekadašnji član šampionske generacije Prljača. Bilo je govora i o tome da će se u tim vratiti još dva bivša Prljačina suigrača, Boško Prodanović, koji je na jesen nosio dres Radnika iz Hadžića, te Mirsad Fazlagić, koji je dvije godine ranije završio karijeru, ali na kraju se ništa od toga nije realizovalo. Ipak, proljetni dio sezone nije počeo onako kako su svi priželjkivali. Težak poraz od Partizana, praćen sa tri uzastopna remija, od čega dva na Koševu, protiv Slobode i Vardara, doveli su tim Sarajeva na posljednje mjesto na tabeli, sa samo 17 bodova na kontu. Sarajevo se tako našlo u situaciji, da ispred sebe ima čak tri tima sa bodom više, Vojvodinu, Zagreb i Bor, te po rasporedu, gostovanje Olimpiji. Ipak, najbolji igrač Sarajeva, Edhem Šljivo, tu ulogu je apsolutno opravdao, na gostovanju u Ljubljani, postigavši jedini gol u minimalnoj pobjedi, kojom je Sarajevo, iskoristilo poraze sva tri pomenuta tima i preskočilo ih na tabeli. Pobjeda pod Bežigradom, dala je krila mladom timu Sarajeva, koji ni u iduća tri susreta nije primio nijedan gol. Najprije je uslijedio novi minimalni trijumf, protiv Hajduka na Koševu, golom Petkovića, potom remi bez golova sa Željezničarom, te pobjeda od 2:0 protiv Borca, koja je ostvarena zahvaljujući golovima Simića i Sušića. Sa ovih sedam bodova, Sarajevo je pobjeglo sa dna tabele, prema sredini, te je situacija na Koševu, bila znatno lakša. U Srednjoevropskom kupu, Sarajevo je proljeće otvorilo porazom u Mađarskoj od Videotona, čime je ostalo bez šansi za prolazak u iduću rundu, pa su u utakmici bez značaja, na Koševu protiv Žiline, navijači mogli uživati u opuštenoj partiji s obje strane, u kojoj je viđeno čak šest golova, a rezultat je bio 3:3. Nakon ispadanja iz Srednjoevropskog kupa, Sarajevo je nastavilo sa solidnim partijama u domaćem Prvenstvu, a pobjede protiv Vojvodine, Bora i Čelika, uz remi na gostovanju kod Radničkog, tri kola prije kraja sezone, obezbjedili su Sarajevu siguran opstanak. Opušteni zbog sigurnog opstanka, igrači Sarajeva su u posljednja tri kola doživjeli isto toliko poraza. Najprije dva vezana gostujuća poraza od Crvene Zvezde i Proletera, a potom i poraz na Koševu od Veleža, u posljednjem kolu, u utakmici koja za Sarajevo nije ništa značila, dok se Velež nadao da može postati šampion Jugoslavije, u slučaju da Hajduk kiksa, što se ipak nije dogodilo.

 

Sa utakmice Dinamo – Sarajevo 

 

U novu sezonu, Sarajevo je ušlo jače za nekoliko igrača. Iz sarajevske Bosne stigao je Želimir Vidović, dok je četverogodišnji ugovor sa bordo timom potpisao i bivši član Crvene Zvezde i Bayerna iz Munchena, Dušan Jovanović. Pored njih dvojice, tim su pojačali još i Bošnjak, Bugarin i Pavlović. S druge strane, Sarajevo je bilo oslabljeno jedino za nastupe standardnog halfa Sulejmana Demira, koji je otišao na odsluženje vojnog roka. Nova sezona, otvorena je nastupom u Kupu Jugoslavije, a u prvom kolu eliminisan je ilidžanski Igman, za plasman Sarajeva u osminu finala. Odmah nakon Kupa, igrači trenera Fazlagića okrenuli su se nastupima u Prvenstvu, a u prvom kolu Sarajevo je gostovalo u Beogradu. Iako je tim sa Koševa, golom Radeljaša na poluvremenu imao prednost od 1:0, dvije greške golmana Grude omogućile su Zvezdi da već u prvih šest minuta drugog poluvremena preokrene rezultat. Nakon izgubljene prednosti, tim Sarajeva je potpuno popustio, pa je Zvezda do kraja postigla još dva pogotka i upisala prve bodove u sezoni. Sedam dana kasnije, na Koševu je gostovala Olimpija, a golom Šljive Sarajevo je rano došlo u prednost. Opuštanje nakon gola, kaznili su gosti iz Ljubljane, pa su preokrenuli rezultat i poveli sa 2:1. Kada je izgledalo, da će bodovi teško ostati na Koševu, na jedan centaršut Šljive, najbolje se snašao mladi Sušić i deset minuta prije kraja meča pogodio za izjednačenje. Šljivo je još jednom bio u centru pažnje, ovaj put u samom finišu meča, njegov šut je kratko odbio golman Olimpije, a na pravom mjestu našao se Pirić koji pogađa i donosi radost svojim navijačima. Nakon te pobjede, uslijedio je niz od pet utakmica bez trijumfa, a u međuvremenu Sarajevo je eliminisano i iz Kupa, nakon što je u Banjaluci odigran meč bez golova, Borac je bio uspješniji u izvođenju jedanaesteraca.

 

 

Niz loših rezultata prekinut je u osmom kolu. Na Koševu je gostovao Velež, a zablistao je Sušić, koji je postigao dva gola,  a još jedan je dodao i Petković za trijumf od 3:1. Da je budućnost tima sa Koševa, Sušić je pokazao i u narednim susretima, najprije je postigao jedini gol u remiju sa Radničkim u Nišu, bilo je 1:1, a onda je sedam dana kasnije presudio i Partizanu. Sarajevo je povelo sa 1:0, golom Simića, da bi Đorđević do kraja poluvremena poravnao rezultat. Konačnih 2:1, postavio je Sušić, svojim petim golom u sezoni, 15 minuta prije kraja susreta. Još jednu sjajnu partiju, popularni Pape, pružio je dva kola nakon toga, kada je samo zahvaljujući njemu, Sarajevo ostalo neporaženo u duelu sa Čelikom na Koševu. Sušić je dva puta dovodio svoj tim u vodstvo, ali je odbrana Sarajeva isto toliko puta i kapitulirala, pa je susret završen bez pobjednika, rezultatom 2:2. Jesenju polusezonu, bordo tim je završio na četrnaestom mjestu, sa isto toliko bodova, što je teško moglo zadovoljiti ukuse navijača.

 

Na proljeće, ekipu sa Koševa, opet je očekivala teška borba za opstanak. Situaciju je dodatno zakomplikovala činjenica da je Sarajevo na prvu pobjedu moralo čekati sve do 26. kola. Pet remija i tri poraza u prvih osam proljetnih utakmica, dodatno su zakomplikovali situaciju na tabeli. Nakon 25. kola, Sarajevo je bilo na pretposljednjem mjestu na tabeli, sa 19 osvojenih bodova, a od samog dna ih je dijelila tek gol-razlika, koja je bila nešto bolja od one Proleterove. Na Koševu je gostovao Radnički iz Kragujevca, a sve osim pobjede značilo je katastrofu. Sarajevo je na pobjedu na svom stadionu čekalo još od desetog kola, kada je na Koševu gostovao Partizan, a gotovo sedmomjesečni post bez domaće pobjede, prekinuli su Petković i Dupovac, koji su donijeli svom timu vrijednu pobjedu od 2:0. Spas od ispadanja, Sarajevo je dohvatilo u samom finišu sezone. Od 28. do 33. kola, bordo momci su ostali neporaženi upisavši po tri pobjede i tri remija, pa je susret posljednjeg kola protiv Vardara u Skoplju, dočekalo na solidnom 11. mjestu na tabeli. Dva igrača koja su Sarajevo vodili do luke spasa, bili su Sušić i Šljivo, koji su u ovih šest susreta postigli po četiri gola, te tako svojim navijačima vratili osmijehe na lica, ali i nadu u bolje rezultate, koji su se Sarajevu, predvođenom ovim dvojcem, predviđali.

 

 

 

Edhem Šljivo. Dugogodišnja desetka sa Koševa. Dijete Sarajeva, prošao je kompletnu omladinsku školu bordo tima i već sa osamnaest godina dobio priliku da zaigra za prvi tim. Vrijedio je za jednog od najboljih veznih igrača u Evropi, a u ovom periodu je upisao najviše nastupa, njih 165, pri čemu je postigao 27 golova, te bio treći strijelac tima u tih pet godina. Kasnije je postao i reprezentativac.

 

Fuad Muzurović. Standardni lijevi bek Sarajeva i član prve šampionske generacije. Obzirom da je bio jedan od najmlađih igrača u toj generaciji, najduže se zadržao na Koševu, sve do januara 1975. godine. Samo je Šljivo odigrao više utakmica od njega u ovih pet godina, a on je po nastupima bio na drugom mjestu sa njih 148, čemu je dodao i jedan postignuti pogodak.

 

Ranko Petković. Iako je na Koševo stigao 1969. godine, standardni prvotimac postao je tek u sezoni 1971/72. Igrao je na poziciji lijevog krila, a imao je nimalo lagan zadatak, da naslijedi legendarnog Boška Antića. Petković je to djelimično i uspio, a sa 30 postignutih golova u 134 ubilježena nastupa, bio je drugi najbolji strijelac Sarajeva u ovom periodu.

 

Dragan Simić. Još jedan izdanak sarajevske škole fudbala. Skupa sa Šljivom je izašao iz juniora Sarajeva, 1969. godine, a u sedamdesetim je postao i standardni prvotimac. Sa Šljivom, je nastavio igrati i u prvom timu, a zajedno su činili dugo godina tandem polutki Sarajeva. U ovom periodu, bio je treći po broju nastupa, upisao ih je 139 u zvaničnim utakmicama, a tome je dodao i 21 gol.

 

Anđelko Tešan. Desni bek Sarajeva i reprezentacije Jugoslavije. Dres reprezentacije nosio od 1968. do 1970. godine, a ukupno je ubilježio 11 nastupa, od čega četiri u ovom periodu. U ovih pet godina, u dresu Sarajeva je upisao 131 nastup u zvaničnim utakmicama, te u potpunosti opravdao epitet nasljednika Mirsada Fazlagića.

 

Murat Šaran. Za prvi tim Sarajeva debitovao u oktobru 1968. godine, iako kao devetnaestogodišnjak, odmah je postao standardni član prve postave. Igrao je na poziciji desnog krila, a dres Sarajeva sa brojem sedam nosio je sve do decembra 1973. godine. Često je pogađao protivničke mreže, a u ovom periodu upisao je 89 nastupa pri tome postigavši 20 golova.

 

U idućem nastavku čitajte: Bordo vremeplov VII (1975 - 1980)