Nakon dvije sjajne sezone, pod vodstvom Gegića, u kojima je Sarajevo ostvarilo dva najbolja rezultata do tada, osvajanjem drugog i četvrtog mjesta, došlo je vrijeme za rastanak s ovim uspješnim trenerom. Abdulah Gegić je preuzeo beogradski Partizan, s kojim je na kraju sezone postao viceprvak Evrope, a njega je na klupi zamjenio iskusni stručnjak Aleksandar Atanacković. Pored promjene na klupi, desilo se i nekoliko promjena u igračkom kadru. Čerkić se nakon samo godinu dana vratio u Velež, Šehović je prešao u zagrebački Dinamo, dok je Crnogorac karijeru nastavio u Famosu. S druge strane, u prvi tim su prekomandovani igrači iz mladog tima, Musemić, Jesenković i Prodanović, a iz vogošćanskog Pretisa doveden je prvi strijelac Međuzonske lige, Boško Antić. Ovi mladi igrači su upravo u ovoj sezoni u potpunosti stasali uz već formirane igrače, Fazlagića, Vujovića, Blaževića, Prljaču, Mušovića, ali i dvojicu najiskusnijih igrača u timu, Ferhatovića i Biogradlića.

 

Ipak, nova sezona nije otvorena na najbolji način. U duelu aktuelnog prvaka i viceprvaka Jugoslavije, Sarajevo je na Koševu dočekalo Partizan. Bio je to Gegićev povratak na Koševo, nakon samo dva mjeseca, ali ovaj put kao trenera beogradskog tima. Partizan je golovima u finišu prvog, te na startu drugog poluvremena poveo sa 2:0, da bi Mušović u 55. minuti smanjio na 2:1. Kada je Sarajevo u finišu utakmice krenulo na sve ili ništa, zbog nekoliko vezanih startova gostujućeg igrača Rašovića, nastao je haos na terenu. Naime, najprije je Rašović iz igre izbacio Blaževića, koji zbog povrede nije mogao nastaviti susret, a potom je oštro startao i na Musemiću. Nakon toga, nastala je gužva na terenu, nekoliko gledaoca je čak i utrčalo na teren, a kada su se strasti smirile, sudija Cahun je isključio golmana Sarajeva Muftića i gostujućeg igrača Miladinovića. Golmanski dres je obukao Vujović, a Sarajevo sa igračem manje, te bez golmana, nije uspjelo održati ni 1:2, pa je Partizan golom Bečejca u posljednjoj minuti slavio sa visokih 1:3. 

 

Ipak, tek nakon utakmice digla se prašina. FSJ je kaznio golmana Sarajeva sa pet mjeseci zabrane nastupanja, pomoćnog trenera Franju Lovrića doživotno, a sekretar Kluba Budimir Vuković bio je suspendovan do daljnjeg. To nije bilo sve, dodatna kazna odnosila se na koševski stadion, koji je suspendovan na mjesec dana. Kazne za Lovrića i Muftića su kasnije preinačene u manje, ali je kazna za stadion ostala, pa se Sarajevo moralo preseliti u Visoko, gdje je već u trećem kolu ugostilo mostarski Velež. Nakon početna dva poraza, Sarajevo je u Visokom dočekalo Velež, te zahvaljujući dva gola Mušovića slavilo sa 2:1, što je bio dobar znak izlaska iz krize rezultata. Sam početak sezone je bio dosta zbunjujući, jer su, radi „Afere Planinić“, nakon dva odigrana kola iz Lige najprije isključeni Hajduk, Željezničar i Trešnjevka, da bi kasnije bili vraćeni

 

Iduća dva susreta Sarajevo je trebalo igrati upravo sa Željezničarom i Hajdukom, pa se čekala odluka o tome da li će ovi klubovi biti vraćeni u Ligu, a rukovodstvo Sarajeva je u međuvremenu planiralo odlazak u glavni grad Bugarske, Sofiju. Ipak, samo dan uoči odigravanja utakmica četvrtog kola, FSJ mijenja odluku, te Hajduk, Željezničar i Trešnjevku vraća u Ligu, tako da se već sutradan igrao novi gradski derbi. Tim sa Koševa je očekivano bio favorit, budući da je Željezničar morao nastupiti bez dva najbolja igrača, Osima i Smajlovića, čija je jednogodišnja suspenzija ipak ostala na snazi.  Iako je Sarajevo golom Prodanovića povelo, Ristićev autogol vratio je stvari na početak, pa je susret završen bez pobjednika, 1:1. Nakon derbija, Sarajevo je otputovalo za Sofiju, gdje su odigrani susreti protiv „A“ reprezentacije Bugarske, te izabranog tima Prve bugarske lige, a naš tim je u oba susreta doživio poraze.  Nakon povratka iz Sofije, Sarajevo je ugostilo Hajduk, ponovno u Visokom, a dva gola Mušovića i jedan Blaževića donijeli su bordo timu trijumf od 3:2. Tek u sedmom kolu upisan je prvi trijumf na Koševu, a ostvaren je protiv OFK Beograda, minimalnim rezultatom 1:0. U zaostaloj utakmici šestog kola, Sarajevo je tri dana kasnije gostovalo u Nišu kod Radničkog, a nova dva gola Mušovića donijela su bordo timu treći uzastopni trijumf i diobu drugog mjesta sa Vojvodinom. Do kraja jesenje polusezone, Sarajevo je ubilježilo tri trijumfa, isto toliko remija, te dva poraza, od čega posebno treba izdvojiti susret na Koševu protiv Dinama, kada je Prljača postigao oba gola u pobjedi od 2:0. Sa ukupno 18 osvojenih bodova, Sarajevo je završilo prvi dio sezone na sjajnom drugom mjestu, sa pet bodova zaostatka za vodećom Vojvodinom.

 

 

Prije odlaska na odmor, igrači su najprije otputovali na mini turneju u Libiju. U ovoj afričkoj zemlji, Sarajevo je odigralo četiri utakmice, te uz jedan remi, upisalo i tri pobjede. A već u novoj polusezoni, tim sa Koševa očekivala su iskušenja na dva fronta. Borba za odbranu titule vicešampiona, te duel sa Wiener Sport-Clubom u Srednjoevropskom kupu. Upravo protiv Wienera je i otvorena nova sezona, a Sarajevo je golovima Mušovića i Prodanovića došlo do minimalne pobjede od 2:1, koja je ipak davala kakvu-takvu garanciju uoči revanša. U prve dvije ligaške utakmice ostvaren je polovičan učinak, poraz od Partizana u Beogradu, te trijumf nad liderom Vojvodinom na Koševu, pa je Sarajevo i nakon 17. kola držalo drugu poziciju na tabeli. Ipak, nakon Vojvodine, kola su krenula niz brdo, a Sarajevo je na novi trijumf moralo čekati sve do 25. kola i gostovanja Vardara na Koševu. Tih crnih mjesec i pol dana, Sarajevo su koštali gubitka mjesta u samom vrhu tabele, ali i ispadanja iz Srednjoevropskog kupa, zbog poraza u Beču od 0:3. Do kraja je Sarajevo ipak konsolidovalo redove, pa je sezonu završilo kao devetoplasirani tim Lige.

 

 

Gotovo tradicionalno, ljetna pauza donijela je i promjenu na klupi. Atanacković je napustio Sarajevo, a na njegovo mjesto došao je Brozović, kojem je to bio treći trenerski mandat na klupi tima sa Koševa. Ipak, situacija koju je Brozović zatekao, bila je sve samo ne idealna. Tim je napustio Mušović, dvije godine zaredom prvi strijelac tima, koji je skupa sa još jednim prvotimcem, Ristićem, otišao u Hajduk. Također, bilo je poznato i da će kapiten Vujović, te prvi golman Muftić treneru biti na raspolaganju samo prvih pet kola, budući da su morali ići na odsluženje vojnog roka, a i dva najiskusnija igrača Ferhatović i Biogradlić, najavili su da im je to posljednja sezona, te da će se najvjerovatnije, na kraju ili u toku iste i oprostiti. Svi ti problemi, snizili su kriterije struke Sarajeva, pa je kao cilj postavljen opstanak u Ligi, gotovo ni ne sluteći da će sezona koja predstoji ustvari biti najuspješnija u historiji Kluba. Ipak, start Sarajeva je bio kao iz snova, u prvom kolu upisana je minimalna pobjeda nad Sutjeskom, a potom i trijumf na Grbavici nad gradskim rivalima. Uslijedio je remi sa viceprvakom Evrope, Partizanom, mada je i u tom susretu Sarajevo bilo bolji protivnik, te čak i imalo vodstvo od samog starta utakmice. Sedam bodova iz prva tri susreta, mnogi su pripisivali sreći i laganom rasporedu, pošto je naš tim sve tri utakmice igrao u svom gradu. Da se Sarajevo ne šali, najbolje je pokazala utakmica u Splitu, protiv Hajduka, s koje se Sarajevo vratilo sa oba boda, zahvaljujući golu Antića devet minuta prije kraja susreta. Nakon Prvenstva, uslijedio je i početak takmičenja u Kupu, a Sarajevo je za prvog protivnika, u okviru takmičenja u BiH, dobilo ekipu Romanije sa Pala. Susret protiv Romanije, odigran 21. septembra ostaće upamćen kao prva fudbalska utakmica odigrana pod reflektorima u glavnom gradu BiH, a Sarajevo je sa visokih 9:1 svojim navijačima dodatno uljepšalo ovu prvu koševsku noć. Duel sa Romanijom ostaće upamćen i po pogotku Ferhatovića, koji je pogodio za 4:0, a kojem je to bio jubilarni 100., ali ujedno i posljednji gol u zvaničnim utakmicama FK Sarajevo.

 

Četiri dana kasnije uslijedila je i prva ligaška utakmica pod reflektorima, a Sarajevo je sa 2:1 savladalo Olimpiju. Slavlje zbog preuzimanja liderske pozicije, ipak je bilo pomućeno zbog odlaska dvojice prvotimaca na odsluženje vojnog roka, te je tako pred sami susret upriličen ispraćaj za Muftića i Vujovića, a ovaj prvi se odužio odbranivši penal u 70. minuti susreta. Bez Vujovića, Muftića i povrijeđenog Šiljkuta, Sarajevu niko nije davao ozbiljne šanse uoči duela sa Zagrebom, sedam dana kasnije. Duel u Zagrebu, odlučio je jedan gol, onaj Prodanovića, što je bilo dovoljno za nova dva boda. Identičnim rezultatom Sarajevo je ubilježilo novu pobjedu i u idućem kolu, a ovaj put strijelac jedinog gola bio je Musemić, kojem je to bio prvijenac u bordo dresu. Musemić je upravo tim golom najavio sjajnu formu, koju je potvrdio već sedam dana kasnije kada je postigao dva gola u visokoj pobjedi Sarajeva od 4:0 na Kantridi. Utakmica na Kantridi, donijela je kraj jedne velike karijere, budući da je zbog povrede, već na samom početku utakmice sa terena izašao legendarni Hase. Jedna bordo devetka je otišla, ali druga, ona u liku i djelu Vahidina Musemića, upravo je zasjala. Nova devetka Sarajeva, Musemić pogodio je i u trećoj uzastopnoj utakmici, protiv Veleža, ali Sarajevo nije uspjelo sačuvati prednost do kraja sureta, pa je Velež odnio jedan bod sa Koševa. Utakmica sa Veležom je brzo zaboravljena, jer je slijedilo gostovanje Crvene Zvezde. Upisan je novi, minimalni, trijumf, a strijelac pobjedničkog gola i ovaj put je bio mladi Musemić. 

 

Nakon Zvezde, Sarajevo su očekivale dvije Kup utakmice. Najprije je u okviru drugog kola Kupa, u Brčkom savladano Jedinstvo sa 4:1, uz po dva gola Antića i Musemića, a onda je Sarajevo u duelu prvog kola Srednjoevropskog kupa gostovalo Cagliariju. Cagliari, koji je u tom trenutku bio trećeplasirani tim talijanskog prvenstva, poveo je sa 2:0, ali je Prodanović pet minuta prije kraja prvog poluvremena postavio konačnih 2:1, postigavši tako gol za veliku nadu Sarajeva. Pravo iz Italije, Sarajevo je otputovalo u Beograd na odigravanje susreta sa istoimenim protivnikom, a treći gostujući meč u samo šest dana, na igračima je ostavio traga, pa je Sarajevo doživjelo prvi poraz u sezoni, bilo je 1:3. Već sedam dana kasnije, igrači su se iskupili za poraz u glavnom gradu Jugoslavije, pa je na Koševu poražen aktuelni prvak Vojvodina, bilo je 3:1. Istim rezultatom, Sarajevo je nanijelo poraz i ekipi Cagliarija u revanš susretu prvog kola Srednjoevropskog kupa, te sa ukupnih 4:3 ostvarilo plasman u četvrtfinale najstarijeg evropskog takmičenja, što je bio dotada najveći evropski uspjeh našeg tima. U posljednja tri prvoligaška susreta, Sarajevo je osvojilo četiri boda, remiziravši sa Vardarom u Skoplju, te Dinamom na Koševu, uz pobjedu nad Čelikom na stadionu u Blatuši. U međuvremenu, odigran je i susret trećeg kola Kupa u okviru BiH, a Sarajevo je sa visokih 5:3 savladalo Velež i izborilo plasman u završnicu Kupa Jugoslavije. Time je okončana jesenja polusezona, najuspješnija ikada, u kojoj je Sarajevo u svim takmičenjima odigralo 20 utakmica, upisavši 14 pobjeda, četiri remija i samo dva poraza, a kao šlag na tortu stigla je laskava titula jesenjeg šampiona. Jednostavno, bila je to jesen u šampionskom stilu.

 

 

Januar nove godine, Sarajevo je kao i obično provelo na turneji izvan države. Ovaj put destinacija je bio sjever Afrike, i to Egipat, Libija i Sudan. Bordo tim je u Africi proveo mjesec dana, odigravši pri tome 9 susreta, u kojima je ubilježen skor od šest pobjeda, uz jedan remi i dva poraza. Proljetna polusezona otvorena je gostovanjem Dinamu u okviru osmine finala Kupa Maršala Tita, a jedan gol Boška Antića bio je dovoljan za plasman među osam najboljih timova u borbi za „Najdraži trofej“. Ni start Prvenstva nije prošao ništa lošije, pa je Sarajevo u prva dva proljetna meča ubilježilo maksimalan učinak, ostvarivši pobjede u Nikšiću, te gradskom derbiju na Koševu, čime je prednost nad drugoplasiranim Partizanom povećana na čak 5 bodova, što je u tom trenutku izgledala nedostižno. Samo tri dana nakon derbija, uslijedilo je novo iskušenje, duel sa Napretkom u četvrtfinalu Kupa, a Sarajevo je ubilježilo i četvrtu uzastopnu proljetnu pobjedu, slavivši sa 2:0, golovima Prodanovića i Vujanovića. Zgusnut raspored igračima bordo tima, gotovo da nije davao vremena za predah, a već u nedjelju slijedio je derbi Prvenstva, duel na JNA stadionu sa Partizanom. Početak utakmice je bio itekako paklen, Partizan je već u devetom minutu poveo, ali samo tri minute kasnije Prljača postiže izjednačujući gol. S tim, po Sarajevo itekako povoljnim, rezultatom se i otišlo na odmor. Ipak, odbrana Sarajeva nije izdržala napade domaćina, pa je popustila nakon samo 16 minuta igre u drugom poluvremenu i Partizan je došao do dragocjene pobjede, s kojom se vratio u trku za titulu. Vremena za tugovanje nije bilo, jer je samo tri dana kasnije, na Koševu u okviru četvrtfinala Srednjoevropskog kupa gostovao mađarski tim Ujpesti Doza. Tim sastavljen od čak sedam reprezentativaca Mađarske ipak je bio prevelik zalogaj za Sarajevo, pa su gosti slavili sa 2:1 i došli na korak od plasmana u polufinale. Sarajevu je ipak bio važniji prvenstveni meč sa Hajdukom, ali iako je susret sa Splićanima završen bez golova, razlika u odnosu na Partizan je uvećana za bod, jer su Beograđani poraženi u gradskom derbiju od Crvene Zvezde. Nova srijeda, donijela je i novi meč, revanš susret sa Ujepsti Dozom, na koji je naš tim otputovao oslabljen za četvoricu prvotimaca. Pomalo umorni od stalnog ritma srijeda-nedjelja, te nekompletni, bili su lagan plijen za Mađare, koji su sa visokih 5:1 potvrdili plasman u iduću rundu takmičenja. Na povratku iz Mađarske, Sarajevo je najprije svratilo u Ljubljanu, gdje je pobjedom od 2:1, uz dva gola Antića, prekinut niz od dvije utakmice bez pobjede u Ligi. Nova velika utakmica se čekala na Koševu, Sarajevo se po treći put plasiralo u polufinale Kupa, a za razliku od prethodna dva pokušaja, ovaj je bio uspješan. Golom Musemića eliminisan je Partizan i napokon je ostvaren iskorak koji se dugo čekao, plasman u finale najmasovnijeg takmičenja. A onda, kada se to najmanje očekivalo, Sarajevo je posustalo. Na Koševu je gostovao tim sa dna tabele, Zagreb i svi su već unaprijed upisali nove bodove. Ipak, samo jedan raspoložen igrač, Musemić, nije bio dovoljan da se savlada motivisani protivnik, koji je slavio sa 3:2 i tako ponovo vratio u igru Partizan i Dinamo. Poraz od Zagreba, je ipak bio i plod umora, budući da je to za Sarajevo bio čak deseti susret u samo 35 dana.

 

 

Situacija na tabeli se dodatno zakomplikovala tek nakon iduća tri susreta, u kojima je Sarajevo dva puta poraženo, u Nišu, te Mostaru, dok je ubilježen jedino trijumf nad Rijekom, pa je prednost nad Partizanom spala na tek jedan bod, a nad Dinamom na dva boda. Tri dana nakon Mostara, došao je na red i historijski meč finala Kupa, sa Hajdukom. Zahvaljujući spletkama splitskog kluba, utakmica dva tima koji nikad ranije nisu osvajali Kup, odigrana je upravo u Splitu, a domaći teren je presudio, pa je Hajduk slavio sa 2:1 i došao do svog prvog trofeja u ovom takmičenju.

 

 

Kup je bio izgubljen, ali snovi o osvajanju titule i dalje su bili tu. Slijedilo je teško gostovanje, na Marakani, a svi su se nadali osvajanju barem jednog boda, kako bi se zadržala prednost nad Dinamom. Ipak, dva gola Antića i jedan Prodanovića, Sarajevu su donijeli velikih 1:3 i trijumf koji je igračima dao krila, da zaborave na nepravdu iz Kupa i osvoje onaj, ipak vrijedniji trofej. Pobjeda sa Marakane, potvrđena je sedam dana kasnije, kada je istim rezultatom savladan još jedan beogradski klub, ovaj put OFK Beograd na Koševu, pa se mrtva trka Sarajeva, Partizana i Dinama nastavila, Sarajevo je prevodilo tabelu sa 37 bodova, a odmah iza ostala su ova dva tima sa po 2 boda manje. Iduće kolo, stvari je postavilo na „nulu“. Sarajevo je poraženo u Novom Sadu, Dinamo je trijumfovao nad Radničkim, a Partizan je osvojio samo jedan bod u duelu sa Veležom, te su tako Sarajevo i Dinamo u zadnja tri kola ušli izjednačeni, a kako se znalo da u pretposljednjem kolu slijedi upravo duel ova dva kluba u Maksimiru, napetost je itekako rasla. Dva gola Musemića, donijela su Sarajevu dragocjen trijumf nad Vardarom, koji je tim važniji jer je Dinamo poražen na Kantridi, a Partizan u Splitu. Poraz od Hajduka, za Partizan je značio i kraj borbe za titulu, pa je Sarajevo u Zagreb otputovalo sa dva boda prednosti i željom da ostane neporaženo. Igračima Brozovića je to i uspjelo, u utakmici bez golova, Sarajevo je zadržalo dva boda prednosti, pa je sve bilo spremno za veliko slavlje. Uprkos velikoj kiši, na Koševu se skupilo 30.000 gledalaca koji su uživali u majstorijama Musemića, Antića i Prodanovića. Čelik je poražen sa 5:2 i slavlje je moglo početi. Sarajevo je postalo prvi šampion u šest decenija dugoj historiji fudbala u Bosni i Hercegovini. Slavljeničke baklje su mogle biti upaljene, a veliki uspjeh se slavio danima. Grad Sarajevo je dobio svoju prvu šampionsku generaciju: Sirćo, Fazlagić, Muzurović, Jesenković, Bajić, Prljača, Prodanović, Šiljkut, Musemić, Blažević, Antić.

 

 

Veliko slavlje pomutile su vijesti iz kluba. Zbog neuspješnih pregovora oko visine plate, samo sedam dana nakon osvajanja titule, Klub je napustio trener šampionske generacije, Miroslav Brozović, a na užarenu stolicu sjeo je dugogodišnji pomoćni trener i igračka legenda Sarajeva, Franco Lovrić. Lovrić se tako prihvatio posla, da sa još dvojicom legendarnih igrača, Živkovom i Biogradlićem, koji se oprostio od igranja fudbala, pripremi tim za nastup u Kupu šampiona i odbranu titule. Sarajevo je u međuvremenu saznalo i ime svog prvog protivnika u Kupu evropskih šampiona, to je bio kiparski prvak Olympiakos iz Nikozije. Početak Prvenstva nije bio baš šampionski, u prvih šest kola ostvaren je polovičan učinak, tri pobjede kući, te isto toliko poraza na strani, bili su dovoljni da Sarajevo zauzme tek osmo mjesto na tabeli. U međuvremenu, upisan je i debi u najjačem evropskom takmičenju, Sarajevo ja na gostovanju u Nikoziji odigralo 2:2, a dva gola Antića bila su dovoljna garancija da će nakon revanša biti ostvaren plasman u osminu finala.

 

 

Bez povrijeđenog Musemića, Sarajevo je upisalo dva uzastopna poraza u Prvenstvu, ali i sa sigurnih 3:1 eliminisalo Olympiakos. Voljom žrijeba, odlučeno je da će prepreka Sarajevu na putu do četvrtfinala Kupa šampiona biti prvak Engleske, slavni Manchester United, pa su sve pripreme tekle u tom pravcu, spremanju za duel sa velikim Unitedom. Rezultati u Ligi i nisu baš mogli zadovoljiti navijače, tek jedna pobjeda nad Radničkim, uz dva poraza, na Kantridi, te od tradicionalno neugodne Vojvodine na Koševu, nisu baš slutili na najbolje, uoči gostovanja Uniteda. Ipak, uz oporavljenog Musemića, te uz podršku blizu 40.000 navijača, Sarajevo je ugostilo Engleze, te u hrabroj i muškoj igri, čak i bilo bolji protivnik. Susret je završen bez pobjednika, iako je Sarajevo preko Musemića uspjelo postići gol, sudija Francescini iz Italije ga je neopravdano poništio, pa je veliko slavlje izostalo. Gruba igra gostiju, na kraju je uzela svoj danak, jer se teže povrijedio standardni prvotimac Boško Prodanović, zadobivši povredu zbog koje je morao pauzirati sve do maja iduće godine. Ohrabreni odličnom igrom u srijedu, igrači su protiv Hajduka napokon opravdali zvanje šampiona, pa su se gosti iz Splita, sa Koševa vratili sa čak četiri gola u mreži, bilo je 4:2. A onda je uslijedio revanš na Old Traffordu. Uz obilatu pomoć sudije, ekipa Uniteda predvođena jednim od najboljih fudbalera svih vremena, Georgeom Bestom, slavila je sa 2:1. Gol utjehe za Sarajevo je postigao Delalić, a utakmicu je obilježio drugi gol domaćina, postignut nakon što je lopta već bila napustila igralište. United se plasirao u četvrtfinale, te kasnije i osvojio Kup šampiona, a navijačima i igračima Sarajeva je ostalo samo da se pitaju šta bi se desilo da Musemićev gol na Koševu nije poništen, a Bestov gol na Old Traffordu jeste, kao što je, da je bilo pravde, trebalo i biti.

 

 

Nakon ispadanja iz Kupa šampiona, Sarajevo je podbacilo u finišu polusezone. Poraz u Ljubljani, te samo remi u gradskom derbiju, aktuelnog prvaka su na kraju jeseni smjestili na itekako razočaravajuću, pretposljednju poziciju na tabeli. Ispadanjem iz Kupa, od Veleža, na kraju polusezone, ozvaničen je kraj jedne sumorne jeseni, koja je na kraju ostala upamćena tek po sjajnim igrama u Kupu šampiona. Ubrzo nakon utakmice s Veležom, reagovao je i Upravni odbor, pa je za novog trenera imenovan Munib Saračević, bivši trener Željezničara i Famosa. Promjena trenera, te zimska pauza, godili su igračima Sarajeva, pa su tek na proljeće pokazali da titula osvojena u prethodnoj sezoni nije bila puka slučajnost. U 15 proljetnih susreta, ostvaren je učinak od osam pobjeda, dva remija i pet poraza, što je Sarajevu bilo dovoljno za konačni plasman na koliko toliko zadovoljavajuću sedmu poziciju.

 

U novu sezonu Sarajevo je ušlo sa nekoliko novih igrača. Većini igrača prve šampionske generacije, pridružili se se Murat Šaran, Slavko Šljivić, Manojlo Radinović, a priliku na početku sezone je dobio i najperspektivniji junior osamnaestogodišnji Edhem Šljivo, dok je pred kraj sezone priključen i Dragoljub Simić. Pod palicom Muniba Saračevića, pripreme za novu sezonu su tekle po planu, a ekipa je start sezone dočekala spremna za povratak u sami vrh tabele. I tako je zaista i bilo, Sarajevo je otvorilo sezonu sa šest uzastopnih utakmica bez poraza. Na krilima Musemića, Antića i Prljače, Sarajevo je nanizalo pobjede nad Rijekom, Čelikom i Dinamom na Koševu, te Zvezdom na Marakani, uz dva remija na gostovanjima u Skoplju i Mostaru. Musemić je u prvih šest kola postigao pet golova, Antić četiri, a Prljača tri, te je ovaj trojac svakako bio najzaslužniji za sjajan start, te lidersku poziciju na tabeli, sa dva boda prednosti ispred najbližih pratioca. Nakon trijumfa na Marakani, slijedile su dvije utakmice na Koševu, a svi su očekivali da će biti upisana nova četiri boda, s kojima bi Sarajevo učvrstilo lidersku poziciju. Ipak, suprotno svim očekivanjima, najprije je Vojvodina odnijela oba boda iz Sarajeva, da bi sedam dana kasnije i Radnički uspio ostati neporažen, te je Sarajevo umjesto planirana četiri, osvojilo tek jedan bod. Utakmica sa Radničkim je bila prva u nizu, od ukupno pet susreta u kojima Sarajevo nije primilo gol, te je samim time ostalo neporaženo. Ipak, ako je odbrana bila na nivou, napad je zakazao, pa u četiri od tih pet utakmica, Sarajevo nije uspjelo niti postići gol, tako su susreti sa Radničkim i Hajdukom na Koševu, te Olimpijom i Borom u gostima završeni bez golova, dok su jedina dva gola pala na utakmici sa Proleterom na Koševu, a bila su djelo dva Boška, Antića i Prodanovića. Nakon poraza na Karaburmi u 13. kolu, uslijedio je visok trijumf nad Rijekom od 4:0, te remi sa Partizanom u Beogradu. Sa samo dva poraza u 15 utakmica, Sarajevo je držalo sjajnu drugu poziciju na tabeli, pa je to bio najbolji uvod u gradski derbi, koji se igrao na Koševu. Ipak, poraz u derbiju, te samo bod u posljednjem jesenjem kolu, osvojen u Mariboru, Sarajevo je na kraju koštao gubitka druge pozicije, pa je tim sa Koševa zimsku pauzu dočekao kao trećeplasirani tim Lige.

 

 

Dobri rezultati na februarskoj turneji po Kuvajtu i Egiptu, podigli su želje bordo tima da na proljeće vrati drugo mjesto, koje je izgubljeno u finišu jesenje polusezone. Ipak, tim Sarajeva je na proljeće igrao potpuno neprepoznatljivo. Iako je start bio zadovoljavajući, bod sa Kantride, te trijumf nad Veležom, idućih šest kola, bilo je poput noćne more. Sarajevo je za samo šest kola skliznulo sa trećeg na deseto mjesto na tabeli, a razlog je bio preslab učinak, koji se sastojao od pet poraza, od Čelika, Dinama, Vojvodine i Radničkog u gostima, te Zvezde na Koševu, uz tek jedan mršavi remi bez golova, sa Vardarom na Koševu. Trener tima Saračević je očito pogubio konce, nad ekipom koju je u prethodoj godini vodio itekako dobro, a Upravni odbor je već nakon poraza od Radničkog, najavio da će juli donijeti smjenu trenera, te da sa Saračevićem neće biti produžena saradnja. Do kraja sezone, u kojoj je Sarajevo ostalo bez ambicija, uz nekoliko prosječnih rezultata, ostvaren je plasman na jedanaestom mjestu na tabeli.

 

 

Nakon smjene Saračevića, ostalo je upitno ko će sjesti na klupu. Spominjala su se mnoga imena, a mnogi su se iznenadili, kada je objavljeno da se na klupu opet vraća tvorac šampionske generacije, Brozović. Popularni „Meho“ se tako nakon samo dvije godine vratio na kako je sam tvrdio „najdražu klupu“, zaboravivši na sve prethodne nedoumice i nesporazume na relaciji između njega i Uprave kluba. Kao i u svom prvom mandatu i ovaj put je Brozović odlučio da pruži šansu nekolicini mladih fudbalera, te su tako dva devetnaestogodišnjaka, Šljivo i Simić postali standardni prvotimci, a mladi bek Anđelko Tešan, je samo nastavio, kao i u prošloj sezoni, da bude nezamjenjivi dio odbrane Sarajeva. Mnogi novi igrači su se pojavili u timu, prije svega Lubura, Hadžimešić, Harambašić, Rade Simić, Dupovac, Gruda, a iz Hajduka se vratio i nekadašnji golgeter tima, Džemaludin Mušović. Brozović je imao težak zadatak da sve to posloži, a svoj novi debi na klupi bordo tima imao je u novoformiranoj Ligi šampiona, koju je organizovalo Udruženje prvoligaša, a u kojem su u mini ligaškom takmičenju učestvovali svi dotadašnji šampioni Jugoslavije. Pored Sarajeva, pravo nastupa su još imali i Zvezda, Partizan, Hajduk, Dinamo i Vojvodina. Prvi nastup i nije prošao najslavnije, pa je Sarajevo završilo na šestom mjestu, osvojivši tek 3 boda u pet utakmica, i to zahvaljujući tri remija, uz dva poraza, bez ijedne pobjede. 

 

Sarajevo je loše otvorilo sezonu. Napadači bordo tima bili su izrazito neefikasni, a razlog što su u prvih devet kola ostvarene samo dvije pobjede, uz četiri remija, treba tražiti upravo u činjenici da je napad Sarajeva, postigao samo pet golova. Ipak, utakmica sa Mariborom u desetom kolu, bila je prekretnica, budući da se napokon trgnuo centarfor Sarajeva, Musemić, koji je postigao dva gola u visokoj pobjedi od 4:0. No Musemić tu nije stao, do kraja polusezone postigao je još četiri gola, od kojih je potrebno posebno izdvojiti golove u 14. i 15. kolu, kada je postigao oba gola u remiju 2:2 sa Vojvodinom u Novom Sadu, te jedini gol na utakmici sa kragujevačkim Radničkim na Koševu. Sarajevo je tako do kraja polusezone doživjelo tek jedan poraz, u Splitu, te skupilo ukupno 14 bodova, što je bilo dovoljno za plasman na osmo mjesto na tabeli, na kraju jeseni. Sam kraj polusezone ipak je ostao u sjenci nove sramote u jugoslovenskom fudbalu, „Afere Franetič“. Naime, afera je bila vezana za duel 13. kola na Koševu, između Sarajeva i Olimpije. Naime, predsjednik finansijske komisije Olimpije, Antun Franetič, očajnički pokušavajući izvući svoj klub sa dna tabele, pokušao je lažirati utakmicu na Koševu, te podmititi prvog golmana Sarajeva Refika Muftića, da taj dan loše brani i namjernim greškama pomogne Olimpiji da osvoji bodove. Muftić je postupio onako kako je i trebao postupiti svaki sportista, te je slučaj odmah prijavio rukovodstvu Sarajeva, koji su kasnije to isto prijavili na sud, pa je protiv Olimpije i Franetiča pokrenut sudski postupak. Sarajevo je u toj utakmici slavilo sa 4:1, a konačni epilog afere je bio da je Franetiču doživotno zabranjen rad u fudbalu, dok je njegov klub kažnjen oduzimanjem tri boda.

 

 

Kraj godine, Sarajevo je dočekalo na turneji na Malti, nakon čega je nastavljen put prema Iraku, Pakistanu i Kuvajtu. Za nešto više od mjesec dana, bordo tim je odigrao 14 prijateljskih utakmica, u kojima nije doživio niti jedan poraz. Na proljeće je Sarajevo opet igralo slabo. U prvih deset kola ostvarena je samo jedna pobjeda, u Maksimiru protiv Dinama, a posebno sramotna su bila izdanja na Koševu. Sa Koševa su bodove odnosili Radnički, Željezničar, Zvezda koji su osvojili po bod, te Velež koji je slavio sa visokih 1:3. Ni u posljednjih sedam kola, Sarajevo nije bilo ništa uvjerljivije. Tek dvije uzastopne domaće pobjede, protiv Zagreba i Hajduka, bile su jedine vrijedne pažnje, u svim ostalim utakmicama, s izuzetkom remija sa Slobodom na Koševu, Sarajevo je doživjelo poraze, pa je obzirom na katastrofalno proljeće i konačno 12. mjesto na tabeli izgledalo kao dobar rezultat. Zanimljivo je da je u maju na Koševu gostovao šampion Brazila, ekipa Palmeirasa, a Sarajevo je trijumfovalo sa visokih 4:1.

 

 

 

Boško Antić Ubojito lijevo krilo sa Koševa. Prošao omladinski pogon Sarajeva, a seniorsku karijeru počeo u Pretisu iz Vogošće. Kasnije se vratio u Sarajevo i postao standardni prvotimac. U šampionskoj sezoni postigao 14 golova i bio jedan od najzaslužnijih za osvajanje titule. U ovom periodu, sa ukupno 63 gola u zvaničnim utakmicama bio je ubjedljivo najbolji strijelac tima.

 

Vahidin Musemić Standardni centarfor u drugoj polovini šezdesetih. Na najbolji način naslijedio legendarnog Haseta. Popularni Musemija je sa 16 golova bio prvi strijelac ekipe u šampionskoj sezoni, a postao je i standardni reprezentativac Jugoslavije. U ovom periodu postigao je 46 golova, te uz Prodanovića bio drugi najbolji strijelac tima.

 

Doško Prodanović Još jedan igrač koji je izašao iz mladog tima Sarajeva, a postao je standardno desno krilo tima sa Koševa. Bio je treći član čuvene navalne trojke tima sa Koševa „Dva Boška na dva ćoška, Musemija u sredini“. Također, najubojitiji je bio u šampionskoj sezoni, a baš kao i u Musemić, u ovom periodu postigao je 46 golova u zvaničnim utakmicama.

 

Milenko Bajić Najstandardniji igrač Sarajeva u ovom periodu. Odigrao ubjedljivo najviše utakmica, upisavši 148 zvaničnih nastupa. Bio je standardan član odbrane kod sve četvorice trenera, a najbolji poklon, bio mu je poziv u reprezentaciju u aprilu 1970. godine.

 

Refik Muftić Po mnogima najbolji golman Sarajeva svih vremena. Zbog odlaska na odsluženje vojnog roka, Muftić je u šampionskoj sezoni upisao samo pet nastupa, ali mimo tih godinu dana, Muftić je, kada god je bio spreman, bio prvi izbor svih trenera. 

 

Fahrudin Prljača Još jedan standardni prvotimac. Nakon Bajića, upisao je najviše nastupa u ovom periodu, 140. Igrao je uglavnom na dvije pozicije, u odbrani na halfu, a u sredini na mjestu polutke, pa je tako pored toga što je bio stub odbrane bordo tima, često znao i pogađati protivničke mreže, a sa 32 postignuta gola u zvaničnim utakmicama, bio je četvrti najbolji strijelac Sarajeva u ovom periodu.

 

U idućem nastavku čitajte: Bordo vremeplov VI (1970 - 1975)